Pokušavala sam se pretvarati da ovaj svijet ne postoji. Pokušavala sam se smijati. Pokušavala sam ne mjeriti se u svakom izlogu. Pokušavala sam zaboraviti tko sam.
Zato što je ovo dio mene. I koliko god se pretvarala, koliko god gubila bitke, uvijek u podsvijesti mislim na jedno.
Nema dana, nema šetnje gradom, nema buđenja bez te neopisive težnje.
Vesela sam, uvijek nasmijavam druge... Ja sam klaun. Moja maska pada rijetko, čak se ne usudim ni sama sebi priznati.
Sve češće me hvataju dani kada ne mogu ustati iz kreveta. Previše je. Ne mogu se pogledati. Ne mogu ponovno priznati poraz. Onda u suzama radim suprotno onome što želim, guram hranu u sebe samo da si dokažem da sam slaba, da se kaznim... I onda ponovno ispočetka.
Stalno se nadam da postoji kraj. Da ću jednoga dana se probuditi i sve to će biti iza mene. Ali onako kao da nikada nije ni postojalo.
Svi su me napustili. Ostala sam sama kako i zaslužujem. Zapravo, nisu oni mene pustili, ja sam njih i dopustila sam da oni mene. Bilo mi je svejedno. Možda sam htjela samo da se bore. Oni su i dalje tu. A meni je i dalje svejedno... Nisam se nikada tako doživljavala. Uvijek sam bila borac. Ali, za što da se borim? Nitko me nikada neće razumijeti.
Moj nagon za autodestruktivnošću je opet pobijedio. Sve što volim moram unišiti. Nekoć sam voljela sebe... Davno, davno...
Jednom sam čula: Sama si se rodila, sama ćeš i umrijeti. Koliko god se to kosilo sa mojom romantičnom željom shvaćanje svijeta, morala sam i tada priznati da je tako. Nikada se na nikoga ne možeš osloniti ili mu skroz vjerovati. Kako da to očekujem od nekoga kada sam ja prva koja nestane odjednom? Kada uništavam one koje volim? Kada se ne mogu naviknuti da je netko tu?
Oduvijek sam bježala. I bježim dalje... Jer ne mogu zaboraviti...
Evo, opet sam napisala nešto... Tako me pukne. Ne znam hoću li opet pisati, neću ponovno obećavati nešto što ne znam mogu li ispuniti... Ovo mjesto me čeka.
Post je objavljen 12.04.2008. u 12:05 sati.