Ovaj post je trebao biti pisan jučer ali zbog nekih okolnosti nije paću pokušati ga sad izvesti onako kako je trebao izgledati jučer..ali dani mijenjaju sve..atmosfera se mijenja i teško je klonirati post od prije u današnji dan uspješno..ali pokušat ću..
Tek sam sada shvatio da je moj ego negdje u kutu i da plače.Tek sad sam uvidio kakav je to ponos..
Ne znam zašto ali on neće izaći..Plače i kaže da on to više ne možei da je previše za njega i da nije vrijedan toga svega..
U sebi si mislim:"Oh jadnik pa šta da ti radim?" ali ne izgovaram ništa... puštam ga da ga prođe..
Sve ti je to prividno..ja sam uvjeren da ti osjećaji još duboko postoje i da sam JA kao JA... poseban.
Ah niti ne znam šta to pišem kad su svi posebni..
Nastavlja svoju proceduru iz dana u dan..oživio je na trenutak ali opet bačen u zaborav.Sada ga liječe samo polja i doline i livade kroz koje kročim na svojem biciklu..Zrak nekako čudno djeluje na moj ego..sloboda i ljubav se osjećaju u zraku..ljubav prema prirodi.
Želim ga osloboditi ali možda je i prerano..poprima sve svoje dimenzije ali možda naglim..trebao bih mu dati malo mira i tišine.. jer znam da iako to nikad neće priznati,to je jedino što trenutno želi..
Nekadašnje stvari su mu u sjećanju i kao da je omamljen njima..osjećaji se slamaju svakim danom i sve ih je manje..
Ljudi kreću dalje kažu..idem i ja..
..koracima sitnog mrava..
Post je objavljen 12.04.2008. u 08:48 sati.