za Miloša i Mitra Tarabića
Izl 2
14Ovaj odvrati: "Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?" Mojsije se uplaši pa će u sebi: "Tako! Ipak se saznalo."
Piljio sam beznadežno, bez ikakve ambicije i besposlen, u bezensko plavi zaslon kompjutera – kao Cesarić kroz prozor vlaka u zamrznuto polje - klikajući mišem po imbecilnim hrvatskim portalima posvećenim skandaloznim kronikama dana, misleći jedino kako bi dobro i pravedno bilo da ultimativna ontoteološka kazna zadesi upravo ovaj naraštaj, pogan i pokvaren kako to samo ljudi ovoga podneblja mogu biti. Jedina mi je razonoda, da budem do kraja iskren, bila vizija couleur locale Apokalipse: nakon što su uništili svijet, gordi se jahači vraćaju u Nebeski Jeruzalem, i negdje na pola puta Kuga se prene sjetivši se da su zaboravili Zagreb!
Shit, bio je za bregom, neznatan, nevidljiv, nevažan, i jednostavno su ga pranabregnuli. Nikome se nije imalo posla s bagrom, a i bijahu već umorni od sve te metafizičke melodramatike, pa poslaše konja zelenka, onog kojega je jahala Smrt, da sam dovrši započeto. Konjić-grabonjić se doklati do Medvednice, okrene stražnjicu i zadigne rep, te se posere na beli Zagreb grad.
I nesta grada Zagreba kao da ga na svijetu nikada nije ni bilo!
Post je objavljen 12.04.2008. u 02:54 sati.