...kao mali je bio razigrano dijete i nadasve istaknute neobične recimo kvalitete........
jednog se je sunčanog dana šetao s mamom po gradu i bio zamijećen od strane jednog poznatog Zagrebačkog fotografa...toliko mu se svidjela njegova pojava da je nagovorio mamu da ga slika i stavio njegovu veliku fotografiju u izlog svog foto studija...
dugo godina se je od tamo mališan smješkao prolaznicima i razveseljavao ih...po pričanju fotografa reakcije su bile jako dobre...
s vremenom je mališan u mladića izrastao...i prvobitni okvir prerastao te je postao vulgaris riječ..direktna..nekada lijepa...nekada štetna..tvrdoglava...uglavnom bez kompromisna i u kasnijoj fazi radikalna...s time je navukao sebi mnoge nevolje ali i otvorio novi prozorčić na hladnome dvorcu s kojeg se je pružao predivan pogled na osunčanu dolinu gdje je ponekad vidio i osobe u nekoj opuštenijoj i ležernijom igri i druženju
...profilirao se na svoj naćin i s vremenom postao nezavisna prepoznatljiva riječ...nekada citirana,nekada grafitirana,ponekada tetovirana...ponekada i zvuku dodana bez da bude samo prodana...ma reko bi bez imalo razmišljanja da je proizvodio rijeći bez neke vidljive korozije i bez previše naprezanja i sve stavljao unutar zezanja...po tome
su ga najviše pamtili....po zabavnom karakteru i samo su rijetki uhvatili već nagomilane obrise sjete u njegovim umiljatim i tužnim očima koje ni dve slatke male rupice na licu nastajale tokom smijeha,nisu mogle odvući...
...prolazile su godine i bez adekvatne reakcije se je potrošio..reko bih davajući a na kapaljku primajući se nije moglo više održati...a nije sklon reciklaži...jer sve je obostrana aktivnost...čak i puka komunikacija...nije kompentencija i nije bitno tko daje više već je bitno da dolazi sa obje strane..da teće,stvara,kreira,razvija se,modelira...širi nove vidike nad starim krajolicima...tek onda dolazi gušt i ljepota sličnosti kroz raznolikosti
...nije vidio više zraka u tim prerastanim rijećima...
gušile su ga...u jednom trenutku gušenja je razbio ogledalo i krenuo smjelo...no prestrašio se pogleda koji je kriškom ugledao...taj lik...pa to sam ja...blicnulo mu je pred očima...poradi na sebi s drugačijeg pogleda,otkrij sebe i suoći se s onime što si godinama potiskivao
vrijeme je za djelo....
sav zbunjen i apatićan se je vukao gradom kad je zaćuo neki prepoznatljivi glas koga nije ćuo godinama...hej prijatelju dugo se nismo vidjeli...kako si...smijem li te na piće pozvati...dignuo je pogled te se nasmijao i pruživši mu ruku reko...stari moj lijepo te je ponovo sresti i možda je (ipak) vrijeme da se (na piće) krene:)
Post je objavljen 11.04.2008. u 00:27 sati.