krece se taj trening,, ide sve onako kako treba...
dio ekipe isteze i sprema se za put u svlacionicu,, a jedan dio igra taj nogomet,,
kada gledas,, jednom sam pisao kako jedna mala stvarcica moze nagovjestiti nesto sto ce se dogoditi,, ali opet.. taj jebeni ponedjeljak,, nije se nista dogodilo... nije bilo te male sitnice.. nije bilo nicega,, normalan dan.. normalno razmisljanje...
dolazi taj zadnji dio igre,, posljednjih 5 minuta,, pa i mi idemo pod tus i kuci... ostaje jos nekoliko minutica,, 1-2,, kada se dogadja...
decko prolazi sve moje igrace,, ja mu u trku zelim "zatvoriti gol",, vidim da ce pucati,, postavljam se,, vidim da udara loptu,, isto tako vidim da ide ravno prema meni,, kako je to bilo blizu,, uspjevam samo okrenuti glavu u desno,,, i zazmiriti!!
tada nastupa MRAK... osjecam kako me lopta udara u glavu,, osjetim tu bol,, gorku bol koja se mjesa sa krvlju u mojim ustima... i u takvom mraku,, osjecam da gubim kontrolu nad tijelom,, i u tom trenutku,, osjecam NISTA... doslovno nista.. znam,, pricao sam ti kako se u tim sekundama previse stvari dogodi... kako razmislim o previse stvari... ali ne,, ovaj puta nista... sljedece je samo bilo,, tako u mraku,, osjetio sam nesto tvrdo na svome licu,, da,, bila je to ona lijepa, zelena, zupanjska,, granicarova trava,, na mom licu... direktno sam zakucao glavom od zemlju,, i tu sve staje.. tisina,, mrak...
nakon tog "nicega",, dolazi ono jebeno zujanje u glavi... osjetim oko sebe nekoliko ljudi,, osjetim necije prsti u mojim ustima i kako mi drze jezik... cujem te panicne glasove,, kako zovu naseg doktora,, kako su se svi uzjebali oko mene,, netko trazi vodu, da me poliju,, taj koji me drzao,, pusta me i netko drugi hvata moj jezik... sve ih cujem,, sve ih osjetim na svome tijelu,, ali.. nista... ne mogu im reci da sam uredu,, jednostavno nemogu... razmisljam u sebi,, sjecam se onoga decka iz "NK Zadar" koji je najebo tako slicno,, ali je kobno zavrsio...
razmisljam u sebi,,
"ma daj mario,, nemoj sada tu glumiti,, vjerovatno ti nije nista,, pa imao si milijun takvih nokauta,, ajde,, ustaj gore,, poli se malo vodom i gotovo,, ajmo dalje,,"
ali nece to bas tako ici... osjecam da bas i zraka nemam previse,, nekako se stisce sve u meni.. pocinjem grcati,, pokusam udahnuti taj toliko potrebni zrak,, valjda su me culi,, valjda su skuzili,, opet cujem kako se uzjebavaju i kako mi taj nas doktor vadi, ponovo, jezik iz grla... napokon osjetim taj fini zrak,, duboki udah.. lijepo mi je... preljepo,, tako bih se sada slatko nasmijao,, onaj,, zadovoljni osmijeh! znam u glavi da sam ga napravio,, ali da li je pokazan.. hmmm... morat cu malo pricati sa ovim svojim "granicarcima"....
osjetim da mrdam rukom,, pocinjem osjecati taj ruzni gorki okus u svojim ustima,, osjecam tu svoju krv u ustima,, pokusavam pljunuti,, ali ne.. smeta mi ta ruka u mojim ustima koja mi drzi jezik,,
osjetim kako me taj nas doktor dira po rukama, nogama,, tijelu,, pitajuci me da li ovo sve osjetim... da,, osjecam sve,, pokusavam mu to reci,, ali mislim da bas i nisam uspjevao...
cujem ga kako govori,, da mu netko doda flasu vode,, i kako me poljeva po licu...
znas onaj osjecaj kada se umivas prehladnom vodom,, ili kada se zajebavas sa nekim u moru,, kada te on spusti ispod vode,, kada izronis,, uhvatis samo malo zraka,, a on te opet spusti dole...
e da,, bas ono,, cijelo tijelo mi se strese,, opet pokusavam uhvatiti zraka,, uspjevam nekako... kada dolazi jos jedan "val" te hladne vode...
lezim tako na travi,, na lijevom boku,, osjetim da mi dolazim malo sebi,, jos su svi oko mene,, cujem ih kako prepricavaju... pokusavam otvoriti oci,, i da,,, uspjevam! ali,, ona svijetlost,, smeta jako.. previse udara u oci... trepcem,, pokusavam vidjeti sto je oko mene... cujem doktora kako govori nekome da stane iznad mene,, da mi napravi sjenu.. napokon otvaram oci..
ali,, kako mi je glava prema dole,, vidim samo prema travi,, malo gore,, do necijih koljena,, ne vidim gore.. pokusavam oci "zabaciti" malo vise,, ali ne ide... kao da ti stoji noz u kraju oka,, i tako svaki pokret reze kroz cijelu glavu...
zmirkam tako... i osjecam da nesto bas i nije uredu... osjecam kako mi noge trne,, hmmm... malo je to cudno... a jos je cudnije sto mi moja desna ruka previse trni,, cak i boli koliko jako trni...
pokusavam pljunuti tu krv,, uspjevam samo izbaciti krv iz usta,, ali bez snage,, pa sve odlazi na tu stranu glave na koju sam lezao... ((znam,, odvratno,, ali.....)) i tada skuzim koliko me ustvari boli celjust,, i koliko mi se usta pune tom krvlju,, jer sam razrezao jezik,, usnu i obraz sa unutrasnje strane...
napokon pocinjem malo komunicirati sa njima,, ali naravno,, ne rijecima,, jer koliko god se trudio,, ne mogu izgovoriti nista,, nego na pitanja naseg doktora, samo klimam glavom... pita me da li ga cujem,, da li ga razumijem sto prica,, da li osjecam sve dijelove tijela,, da li mogu ustati.. e,, ovo zadnje sam mu slagao! klimnio sam glavom da mogu,, ali kada sam se sam pokusao,, nece ici mario!!
lezim jos neko vrijeme,, poljevaju me vodom,, cujem u glasovima da su se svi malo smirili,, ali osjecam da nisam bas predobro,, malo je sve mutno,, i pogled,, i sluh,, a da ne govorim u glavi...
napokon me podizu,, postavljaju me da sjednem,, sjedim tako.. i cak uspjevam progovoriti nekoliko rijeci,, kazem mu da mi ruka drhti i da ju ne osjecam... ustvari,, osjecam kada ju on dira,, ali ja ju ne mogu pomaknuti.. on me stisce po njuj,, boli.. ali nakon toga uspjevam malo pomaknuti prste!! weeeeee!!
ali i dalje trni i previse!! boli koliko jako trni.. nakon nekog vremena,, podizu me,, ali nije to to.. pitaju me jesi dobro,, ja odgovaram da jesam,, ali svi znaju da lazem!! u glavi se sve vrti,, pogled je mutan,, ruke bas i ne slusaju,, noge su preteske! ali me odnose do svlacionice,, i naravno,, tjeraju me da idem na hitnu,, skidam samo majicu i dres sa sebe... oblacim neku cistu,, ali potpuno izderanu majicu...
dolazim u hitnu,, tu u zupanju,, dvije sestre koje boli hladni Qrac za mene,, samo mi kazu da legnem i odlaze u neku drugu prostoriju... dolazi drugi doktor,, ispituje me,, provjerava pogled,, reflekse i sta jos sve, nemam pojma... da bi odlucio da me voze odmah za vinkovce u hitnu...
ali,,, imaju jos jedan poziv,, moraju navratiti u jedno selo po neku zenu koja radi pizdarije!! treba ju prevesti na psihologiju...
koliko god pizdim,, sto cemo morati ici okolo, jos cekati da nju ukrcamo,, pa nju voziti,, toliko se i radujem jer hocu bas da vidim tu zenu koja je ispizdila muz ili sina,, ne znam tocno,, nisam bas pratio! hehehe...
kupimo nju,, ona i jedan policajac sjedaju u ta kola hitne,, ja lezim na krevetu,,, a noge i dalje trnu,, onako,, "normalno" trnu,, ali me zabrinjava ruka,, jer ona i trni i boli... s vremena na vrijeme ju malo izdrobim,, stiscem sa njom rub onog pokretnog kreveta za koji sam svezan... govorim sestri da me previse boli i ruka,, a sve vise i vise glava.. ona nesto kaze doktoru,, on nesto govori vozacu,, i ovaj pali sirenu,, i ubrzava... vozi kao lud,,, bem ti,, trebao sam odmah reci da me sve boli,, mozda bi odmah tako brzo vozio... heh...
kako lezim u tom krevetu,, sa onim velikim ovratnikom na vratu,, mogu gledati samo gore! gledam u taj strop tog kombija,, gledam sve te aparate u njemu,, jebo te,, nije ugodno kada sve to vidis pored sebe,, znam da to meni ne treba,, ali vozim se u takvom vozilu,, znaci da je i meni nesto... od brzine i lose ceste,, cijeli se tresem,, ali sam svezan, pa ne mogu nigdje "ispasti"...
dolazimo u bolnicu,, vrata otvaraju dva doktora,, i onda nesto sto me bas uplasilo.. taj doktor koji je bio samnom u kolima,, kaze toj dvojici neka sranja,, sto nisam razumio,, ali kaze nesto sto sam dobro razumio,,
"hitno je,, opet kazem hitno je!"
e jebi ga! jesi to morao reci pored mene?? nisi mogao to tiho reci?? da te ja ne cujem... ali jebi ga...
prebacivaju me sa tog kreveta iz kombija, na neki njihov krevet,, i tako provodim sljedecih nekoliko sati!! lezim na tom krevetu,, sa tim ovratnikom na vratu,, i mogu gledati samo gore!! samo u taj jebeni bijeli strop,, na kojem je ponekad luster, koji mi svijetlost baca ravno u oci,, i tjera da svaki puta zazmirim...
a ta situacija me posjetila na ono,, kada sam bio klinjo.. kada se vozim autoputem,, kada lezim na zadnjem sjedalu dok stari vozi.. i lezim oci prma gore,, a zatvorene,, pokusavam zaspati.. i kako se vozimo,, dodjemo do djela autoputa koji je osvjetljen,, i tako kroz zatvorene oci,, vidim to svijetlo koje me udara,, u pravilnim razmacima kako prolazimo pored tih sijalica,, tako je i sada,, samo sto je malo drugacija situacija,, nije bas tako ugodno kao na sjedistu auta... nije...
voze me ovamo,, tu ovaj doktor ispituje drugog doktora,, cita neke papira,, on me preuzima,, vuce/gura me na drugi odjel,, tamo isto ispituju,, citaju te papire,, pa onda me on vozi na drugo mjesto, pa na trece.. i tek nakon nekih pola sata,, prvi puta mene pitaju sto se dogodilo,, da li me sta boli.. ja im to sve govorim,, cega se sjecam... i onda opet,, sa ovoga dijela na drugi,, i onda ulazimo u taj jebeni lift/dizalo...
i kada krece,, ja osjecam kao da mi u glavi netko sve okrece!! preruzan osjecaj... odlazimo po svim nekim jebenim odjelima,, a ja samo lezim na tom pretvrdom krevetu,, i vuku me kao nesto nezivo,, bez da bi me itko ista pitao!! a ja samo gledam gore,, u taj jebeni bijeli strop...
napokon se odlucuju,, salju me kod nekog doktora,, on me pregledava,, opipava,, mjeri tlak, puls,, i sva ta sranja... i salje me na snimanje glave,, vrata i nemam pojma cega jos...
tu prvi puta ustajem na noge nakon nekih 2-3 sata... preruzno... glava otpada,, noge kao da nisu moje,, sve se vrti,, sve je predaleko,, stalno mi se cini da je pod dalje od mene, pa udaram nogama,, jer je on ustvari na normalnoj daljini,, samo moj mozgic bas to i ne kuzi!!
slikaju me iz svih kutova,, sa svih strana,, a ja samo molim u sebi da me puste da opet gledam taj dosadni bijeli strop,, jer je ovo mucenje,, ovo stajanje na nogama...
napokon me spustaju na krevet,, i opet lezim tamo kao panj,,, samo sto me sada cesto ostavljaju ispred ambulante,, doktor udje unutra,, a ja ostanem u hodniku,, sam,, gledajuci u strop... cujem ljude oko mene,, pokusavam se pomaknuti,, ali ovaj ovratnik,, a sto je jos gore,, bol u ocima mi nedaju da se okrenem,,,
i samo lezim u tom hodniku,, dodje doktor opet me vozi na neki drugi kraj bolnice,, i tamo napokon odlucuju da me stave u krevet...
dobijam sobu 12!!! heeej,, 12.. broj koji obozavam,, broj koji nosim cijeli zivot na svom nogometnom dresu... jedna lijepa stvar u ovome svemu... ajde,, nek i to bude...
dovoze me u krevet,, poljezu me tamo i onda krece strka oko mene,.,, njih milijun,, sada svi dolaze,, raspituju se... onda mi dolazi jedna sestra i gura mi neku cjevcicu u ruku,, u venu.. tek sam zadnji dan saznao da je to plasticna cjevcica, a ne igla kako mi se to cinilo... i kada mi ju je stavljala,, to je toliko boljelo,, valjda zato sto je poprilicno debela,, a ona je to krvnicki gurala u venu...
znam da su mi i starci dosli,, i to nedugo nakon sto su me primili u bolnicu,, ali me nisu mogli vidjeti,, jer su me ovi vozikali kao da sam na ringispilu... kada su me provolizi pored njih,, majka mi se nadvila nad taj krevetic i samo me na trenutak pogledala,, sa potpuno vlaznim ocima.. sa nekom tugom u licu,, u tom trenutku znam da sam pomislio
"pa zasto ona place,, samnom je sve uredu"
ali ipak,, nije tu bas bilo sve uredu..
znam da su me nakon nekog vremena lezanja u krevetu morali odvesti na CT mozga... jedan jaaako ruzan osjecaj... strpaju me na neku pokretnu ladicu,, i polako me ugurase u taj stroj,, to je tako malo i usko,, taj neki tunel u koji me ubacuju,, koliko god me to sve uspavljivalo,, ipak je to bilo puno vise ruzan nego lijep osjecaj,, eto do tada nisam skuzio da ipak osjecam malu klaustrofobiju... jebeno je bilo.. ali morao sam i to proci..
prije nego sto ce me odvesti na taj CT, dosao mi je brat,,, ta moja soba je bila na kraju hodnika,, ali sam cuo kada mi je buraz pokusao doci,, ali ga je zaustavila neka sestra,, da ipak ne moze doci.. i nakon nekog vremena,, cuo sam ga kada je rekao,, naglas
"ako me sada ne puste,, nekoga cu ubiti,, hocu vidjeti brata"
i samo je prosao pored sestrine kancelarije,, nije mu nitko nista rekao!! moj brat, stemer!
i kada mi je usao u sobu,, zagrlio me tako jako,, kao nikada u zivotu,, i da,, na uhu sam ga cuo kako teze dise,, i kada se maknuo od mene,, vidio sam mu "krvave" oci... da,, moj brat,, moj veliki brat je plakao zbog mene,, bem ti... u tom trenutku dva potpuno oprecna osjecaja,, da,, moj buraz place,, covjece, prvi puta da ga vidim da place, otkada je odrastao,, i to zbog mene,, hvala mu! ali opet,, nije to sve dobro,, ipak se meni nesto lose dogodilo,, jebem ti,, ipak je nesto lose...
to nam je rekao i doktor kojeg smo cekali jako dugo,, u mojoj sobi,, znam da sam opet mogao samo gledati u strop,, samo sada su bili roditelji i brat oko mene,, pa je bilo malo bolje...
da,, kada je dosao taj doktor,, poceo je on svasta mljeti,, ali znam da je rekao,, malo jaci potres mozga,, neki zivac je ukljesten u vratu,, a vrat se ukocio od tog udarca loptom,, neki refleks,, objasnjavao je on to sve... ali,, jeben je bio taj potres mozga,, a taj zivac je bio "krivac" zasto mi trnu noge i ruka... jebem mu mater...
napokon je to sve zavrsilo,, doktor je rekao svoju zavrsnu rijec,, i otisao.. rekao je da moram ostati neko vrijeme u bolnici... samo nije znao koliko... eto uspostavilo se da je to 2 veceri...
kada je taj doktor otisao,, starci i buraz jos malo bili,, i morali su i oni ici... to je bilo negdje oko 23:30... eto,, od 19 do 23:30,, kada se sve smirilo,,, tada sam i dobio svoj mobitel,, ufff... jaaako puno propustenih poziva i poruka,, sve se prebrzo sirilo... malo zabrinjavajuce...
znam,, nisam svima odgovorio odmah na poruke i pozive,, prvo nisam mogao neko vrijeme nista,, jer sam si sve pokusavao prevrtiti u glavi,, ali bilo je dosta praznina.. jebi ga... sa nekim osobama sam cak i pricao na mobitel,, neko vrijeme,, thanks tena... ali morao sam "ici".. jer sam od svega toga,, tog soka,, straha,, ali najvise od tog sredstva za smirenje i protiv bolova,, koji su mi ubacivali u venu,, zaspao sam kao beba... nije tu bilo nikakvih snova,, ili se barem ja nicega ne sjecam...
ali u tom spavanju,, milijun puta sam se probudio... sto zbog bolova,, sto zbog toga jer se nisam mogao namjestiti zbog jebenog ovratnika,, ali i zato sto mi je soba bila otvorena,, tj. svim pacijentima su morala biti otvorena,, a to je katastrofa,, jedan djed hrce kao lud,, jedan djed dise pomocu respiratora,, pa se kroz cijeli hodnik cuje njegovo disanje,, sto mi je davalo osjecaj kao da netko lezi u krevetu koji je bio pored mene... odvratno... ali najgori je bio neki djed,, neka pukotina,, koji cijelu jebenu noc pjeva kao lud!! zove neke zene,, pjeva,, galami......
joooj,,, cak sam ga kasnije i upoznao,,. djed je legenda,, samo malo previse pjeva... heh...
a dani u bolnici,, cisto kao dani u bolnici,, sve dosadno,, sve isto,, jelo odvratno,, premalo,, ja sam u sobi pa nemam s kime pricati,, ali sam zato mobitel drobio kao lud... sms,, mms (hihihi),, pozivi i jebi ga,, glava boli dok citam poruku,, ali to mi je bila jedina zanimacija,, jer ne mogu citati... ali dobro,, proci ce.. najvise poruka mi je doslo nakon sto je matija (hvala matija) objavila vijest na blogu!! weeee.... izvjesen oglas,, mario je bolestan!! u jeaaa...
a da,, zadnju noc sam dobio malog cimera!! mali josip.. klinac ima 8 godina,, neki decko ga je u nekoj svadji gurnio,, i mali je pao na neki rubnik u pjescaniku i sjebao lakat... decko mi je toliko prirastao srcu... do kasno u noc smo pricali... onda je on zaspao u suzama od bolova,, a ujutro,, e onda je krenula zajebancija...
ja sam ga hranio,, djelili smo moj sok,, ja ga podizao da sjedne u krevet,, drzao ga na rukama dok su neke sestre namjestale njegov krevet... sjedio pored njega u krevetu i zajedno jeli cokoladu,, i zajebavali se... svako jutro su tamo na odjelu bile cure iz 2. i cure iz 4. razreda medicinske skole,, pa smo se zajebavali,, a taj zadnji dan, kada je i josip bio,, onda smo se stvarno zajebavali... a one ljute,, naravno "ljute" pod navodnicima,, ove glavne sestre im nisu dale nista da rade,, nista ozbiljno,, a bilo im je tako dosadno... hehehe... drzite se cure...
da,, cak sam jednoj curi i dodjeljen za zavrsni rad!! zamisli,, ja predmet nekog maturskog rada... hihihi... bolnicki fenomen...
a kada sam u srijedu popodne isao kuci... mali josip je plakao,, a jooooj... to mi je bilo najtuzniji dio svega ovoga... mali onako suznih ociju gleda u mene,, i pita kada cu se vratiti... a jebi ga care... necu... nadam se... valjda ce mali josip biti dobro...
eto,, sada sam cec noc prespavao kod kuce,, u svom krevetu,, uz svoje male mace koje su "poludile" kada su me vidile da sam dosao... kada sam dolazio pred zgradu,, legle su ispred mene i pocele se valjati,, sto nikada prije nisu radile! malene moje mackice,, grrrr.... =)
cijelu noc su spavale pored mene,, u mom krevetu..
i evo,, sada na cetvrti put zavrsavam post,, i sada boli glava,, od previse sjedenja i buljenja u monitor... sad je nekih 18:30,, i ja zavrsavam,, vjerovatno sada malo ovih tabletica,, soka,, grickalica voca i eto... upaliti simpsone i gledati.. iako ne bih bas smio... a ovaj ovratnik jebe vise nego ista,, ne mogu nikako leci u krevet na sstranu,, jednostavno ne mogu... pa moram polusjediti,, a to bas nije ugodno,.,
ali dobro,, bit ce to sve uredu! zar ne? reci da hoce! moze?
jos jednom,, HVALA svima,, na porukama,, pozivima,, i svemu ostalome,, a najvise na podrsci,, jer u takvim trenutcima shvatis koliko su ti tvoji najblizi i tvoji prijatelji vazni...
da,, jedna stvar sto me muci,,, nakon nekih razgovora,, sa doktorima,, rekli su mi da se ovo sve moglo zavrsiti puno gore,, pa mozda i najgore,, ufff... jer da mi tijelo nije tako istrenirano ovim nogometom,, da nisam u "formi",, moglo je biti puno gore...
ali dobro,, doci ce meni i to na pamet,, pa cu i o tome razmisljati...
ali muci me nesto drugo,, moglo se dogoditi to najgore,, a ja imam nerjesenih racuna sa dosta ljudi,, prijatelja, cura......
samo hocu reci,, vidis da se cudne stvari mogu dogoditi sasvim slucajno,, bez najave.. zato,, nemoj zivjeti na tom oblaku ponosa i inata... ((da se odmah razjasnimo,, prvenstveno mislim na sebe,, ali i na tebe...)) ostavi sve to,, predji preko toga,, progutaj neke stvari,, jer,, moze doci kraj,, a poslje ce biti zao... sigurno hoce...
hajde,, odoh lezati.. a ti ako me trebas javi se,, mobitel mi znas... ((ma ako me i ne trebas,, javi se,, pomoci ces mi... hihihi... dosadno je gledati u strop,, samo sto sada nije bijeli,, nego je drveni.. =)... ))
Post je objavljen 10.04.2008. u 13:34 sati.