Prije par dana sam s neta skinuo cijelu dikografiju od Café del Mar-a i ne mogu je prestati slušati. Thievery Corporation dikografija mi se još skida, a u pripremi je još nekoliko autora i kompilacija za skidanje. Sve je to u redu, no poanta je da već imam preko 20G na hradu samo ambijentalne glazbe (o ostatku bolje da ne počnem pričati).
Glazba je inspiracija, pogotovo za mene. Sposoban sam sam sebi svjesno promijeniti raspoloženje puštajući si glazbu koja mi paše, odnosno, puštajući si glazbu kako bi se htio osjećati. Odličan primjer su soundtrackovi. Gotovo da se možeš stopiti sa likovima iz filma preslušavajući „njihove osjećaje“.
Muzika me motivira i inspirira na pisanje. Misli jednostavno izlaze kroz prste na tipkovnici. Teško je zadržati misao koliko brzo naviru.
No imam jedan, ok ipak malo više problema.
Prvo: umro mi iPod.
Drugo: onda sam si kupio neki jeftini Mp3 player od čak 2G, ali tek kada sam ga prvi puta preslušao shvatih i zašto je bio toliko jeftin – max 5 sati rada, pa ga ti opet puni (sada mi služi samo kao memorystick).
Treće: putne relacije gdje slušam glazbu su unutar pola sata, no još kada se sjednem na bicikl to se vrijeme drastično smanjuje. Doma uz ovaj kokošinjac od mojih baba s kojima živim je nemoguće doživjeti ikakvu glazbu.
Četvrto: i još onda da se sve to začinim, slučajno operem u mašini vrhunske iPodove slušalice zajedno sa majicom u kojoj su igrom slučaja ostale.
Što je sljedeće?
Glazba je lijek koji mi je uskračen.
Post je objavljen 10.04.2008. u 11:11 sati.