iako sada spava sa anđelima u mom srcu ostao je živ.
sjecam ga se kao od jucer,njegovo dražesno lice sa prevelikim osmjehom.
bio je dobra osoba iako ga bas svi nisu tako dozivljavali no za mene je bio i vise od oca.
kad god sam ga vidjela srce je skakalo od srece.
kad me pogleda svojim velikim,smedim ocima,zablista kao kap rose u suncano jutro.
cim ga se sjetim najradije bih otisla u nebo za njim.
osjecam se napusteno,
zasto Bog mora uzeti nekoga tko mi je bio sve u zivotu?
tko mi je bio desna ruka,moje naj milije?zasto?
uvijek se pitam zasto...pokusavam to shvatiti,ali nemogu,
zivot je okrutan,to sam shvatila,ali zasto ja moram patiti....to nisam nikada htijel saznati...
ali sudbina je tako odlucila,ja se sa time moram pomiriti.
uvijek razmisljam kako je mom ocu gore na nebu,ali znam da je sretan,
kada me je strah znam da me on cuva i neprestano gleda kako odrastam.
moj zivot bez njega je prazan,pust i napusten,osjecam se zapusteno,ali tada pokusavam shvatiti da ima osoba koje me vole i koje se brinu za mene.
moj otac ce uvijek ostati naj bolji otac,ali samo u sjecanju i srcu.
samo zelim vratiti proslost i promijeniti neke scene,ni to ne mogu
ocito sam osudena na patnju i bol...
nemogu vise ovako...pretesko je...
rane previse bole i nemogu zacijeliti.
postaje sve gore,tama preda mnom, ne prepoznajem se vise
postajem drucija,puna neke cudne perspektive,
ne znam vise sama sa sobom,
bojim se svakog novog dana koji slijedi,da se opet takvo sto nebi bogodilo,
jer ovo je bilo i previse za mene.
ne mogu poceti vjerovati u zivot,sve su se moje vjere od tada izgubile,
nestale su u zaborav i pepeo.
Post je objavljen 09.04.2008. u 17:14 sati.