Marketing
Jedna lijepa pricica (:
Kiša je padala toga dana…
Sjedila je sama na zidicu za koji ju je vezalo toliko uspomena. No sada tu nije bilo nikog. Posve sama gledala je ljude oko sebe…
Kako prolaze. Ne primjecujuci ju. Cekala je svoj autobus da je odvede kuci. Barem je tako tada mislila…
Autobus je dolazio za pola sata. Prezirala je cekanje. A danas cijeli dan ceka. Ceka, no nitko ne dolazi. Bilo je 8 sati navecer i pala je noc. Mrki mrak, tišina. Culo se je samo odzvanjanje ritma iz njenih slušalica…
Sjedila je tako vec sat vremena. Pjevušila, lupkala nogom, pokušavala pobijediti uspomene…
Uspomene na njega, nju… Svih njih…
Nije bila tužna. Jednostavno je otupila, nije ni hladnocu osjecala, ni bol dok je tekla krv iz rana na njenim rukama.
«Glupaco jedna, ne zaslužuješ živjeti!!!»-odzvanjale su joj rijeci u glavi, rijeci koje je cula od osobe koja joj je toliko puno znacila.
«Pa ni ne živim»-pomisli.
«Ja životarim, kradem vam kisik…»
Nikog nije bilo da je odvrati od takvih misli. Sebe je smatrala bezvrijednom smecem. No to nikako nije bila…
Autobus je stao na stanici i ljudi su naguravali da udu. Ona je samo stajala i gledala. Besciljno, gledala je kroz njih. Polagano se je podigla i krenula prema autobusu. Sada su vec svi ušli i autobus je trebao krenuti svakog trena. Umjesto da ude unutra, ona stane. Nije ni sama znala zašto. Krenula je natrag prema centru grada. Nije imala odredeni cilj. Znala je samo da želi biti sama. Da je nitko ne gleda, da ne vidi ništa oko sebe. Htjela je tamu, da se stopi sa okolinom…
I nestane…
Kiša je prestala padati…
Prošla je kraj kafica u kojem je obicno pila vrucu cokoladu. Nije bila nešto posebno, ali voljela ju je. Voljela je i konobarov izraz na licu kada bi ju narucila. Ono njegovo:
«Pa zašto!!!»…
Provirila je unutra i gledala ljude. Svi su oni bili na neki nacin kao ona. Povezivala ih je glazba, metal… Mislila je da je tu medu svojima, da ju oni nikad ne bi povrijedili… Kako li se je samo prevarila!!! Prepoznala je mnoge ljude unutra. I ONA je bila tamo. Ocekivala je da ce joj suze navrnuti na oci kada ju vidi. Nisu. Samo grcenje želudca, bezosjecajnost. Nije ju više bilo briga. Sto ovo vrijeme držala je žilet u ruci, stezala ga. Na nekoliko mjesta joj se je urezao u ruku. Produžila je dalje. Do poznatog okupljališta pankera. Dvojica su svirali neku njoj ne poznatu melodiju, tri bacve su bile zapaljene i oko njih je bilo podosta ljudi. Cura, deckiju… S irokezama, masne duge kose, kovrcavih… Nikog nije poznavala, ali je vrlo dobro poznavala ovo mjesto. Svaki luk, svaku rešetku, zid, grafit na njima. Neki su bili njeni. Pronašla je osamljeni kutak i sjela na pod. Osjetila je hladnocu poda, no nije joj smetala. Udahnula je što je dublje mogla. Svi trenutci srece koje je provela ovdje prošli su joj kroz glavu. Htjela je da ostanu tu, da je podsjecaju… No sada je bila sama i ništa ih nije moglo vratiti. Nije sažalijevala samu sebe, nije ni plakala. Otupila je. Svim osjetilima.
«Imaš cigaretu???»-upitao ju je tip, veci za glavu od nje, mršav, s prekrasnim ocima. Sjajile su se. U njima se je vidila sreca.
«Ne pušim»-odgovorila mu je i pokušala na usne staviti smiješak. Bezuspješno.
Otišao je. Pitao je i druge ljude da mu daju cigaretu. Naposljetku mu ju je dala neka plavokosa djevojka.
Ustala je. Krenula no ovaj put s ciljem. Nije se baš snalazila u uskim ulicicama grada, no nekako je uspjela pronaci to mjesto. Kružni dio kamene gradevine. Strop je imao rupu promjera otprilike 5-6 metara. Stala je u sredinu i pocela se vrtjeti gledajuci zvijezde.
«Bit cu sretna, bit cu voljena, poštovati cete me!!!»-derala se je. Nije bilo nikog.
«Da ste me voljeli bili bi ovdje sa mnom!!! Ne zaslužujete moje suze i više ih nikad necu plakati za vas!!! Nikada si više bol necu nanijeti zbog vas!!! Niste me vrijedni!!!»-rijeci su odzvanjale prostorom. Sjela je na sredinu i pogledala prema zvjezdanom nebu.
«Nebo je tako lijepo. Svaka zvijezda je jedna duša. Tamo je negdje i moja. I na nebu nije sama. Znam da sada netko na Zemlji stoji i gleda u zvijezde kao i ja. I da cu pronaci tu osobu. Ili ce ona pronaci mene. I BITI CU SRETNA!!!»
Bacila je žilet iz svoje ruke, pocela ga gaziti, skakati po njemu. Na kraju ga je pljunula i potrcala prema stanici. Autobus je trebao krenuti za 10 minuta. Taman dovoljno da stigne. Stigla je, sjela i nasmijala se. Od srca. Smijala se je i nije mogla prestati. Osmjeh za osmjehom. Do nje je sjedila djevojka. Vidjela ju je u kaficu. Bila je tužna i suze su joj tekle niz lice. Bez razmišljanja ju je uhvatila za ruku, pogledala u bezdan njenih ociju i rekla:
«NEMOJ PLAKATI JER LJUDI ZBOG KOJIH PLACEŠ NE ZASLUŽUJU TVOJE SUZE. ONI KOJI IH ZASLUŽUJU NIKADA TE NECE NATJERATI DA PLACEŠ.»Djevojka ju je pogledala, ponovila njene rijeci, cvrsto ju uhvatila za ruku i rekla s tonom nade u glasu:
«Imaš pravo!!!»
Post je objavljen 09.04.2008. u 16:35 sati.