Eto, našla Ines temu o kojoj će pisati, a da nije ovo se desilo, ono se desilo, pozdrav svima.
Sutra pišem esej iz hrvatskog. Nije me strah, al previše sam živčana i tužna. Mislim da se nemam čega bojati, jer ono, to je probno, a i da nije, sve je to samo život, a život je samo igra. Svaki trenutak u životu, samo je dio života, koliko got predivan ili grozan bio, proći će. Nakon nekog vremena prestati ću biti učenica srednje škole i postati studentica, radnik? Tko to zna. Nikad ne znamo što će nam se dogoditi sutra. Kakve ćemo osobe biti za tjedan dana.
Toliko se toga može dogoditi u tako kratkom vremenu. A svaki događaj se odvija brže nego što mislimo. Sve dođe i prođe, i to je zvanično. Znam da skoro nitko ne zna šta to znači, ali ima svoje značenje, a ja sam morala uprotrijebiti.
Ponekad smo u najvećoj banani i ništa nam ne može pomoći, ili bar tako mislimo, i za nas je tad smak svijeta. To se u našim, pubertetskim godinama često dogodi, i lako se dogodi. A sve je to tako prolazno. I mi ćemo jednom ostariti, zaboraviti na neke anegdote i događaje, za koje smo mislili da ćemo pamtiti zauvijek. Ali na žalost, to zauvijek ne postoji.
Šta got da se događa, proći će. Ne mislim sad samo na loše stvari, nego naprotiv i na one dobre. U filmu se ljudi jako zaljube i završe skupa, pa u tome trenutku sve bude savršeno, i onda nekto od njih dvoje kaže,eh kad bih mogao/la zalediti vrijeme da zauvijek budem s tobom. E to ima jako velikog smisla. Jer vrijeme će proći, i oni više neće biti skupa. Ma nije ni bitno što će ih rastaviti. Bitno je samo to da oni neće vjećno biti skupa. A stvarno ima previše razloga zašto da se dvoje ljudi rastanu. No sad mi je malo i glupo pisati o tome, jer sad sam sretno zaljubljena, i ne bih trebala razmišljati o sranjima, nego uživati u svojoj (kako bi netko reko) prejebenoj vezi. I iako sad možda ispadam licemjerna, ja znam da će i mojoj sreći doći kraj. To je ona okrutna istina, i ne želim samu sebe lagati. Iako sam trenutno sretna u ljubavi, ja i dalje nastojim bar jednom nogom ostati stajati na zemlji. Jer znam kakva sam kad me to sve ponese. Izgubim se.
Zadnjih dana me nekako nostalgija uhvatila, puno sam razmišljala o prošlim godinama, ali isto tako i o budućim godinama, o životu, o svemu.
Eh, tek kad se sad usporedim sa sobom prije puuno godina, shvatim koliko sam zapravo odrasla, toliko toga shvatila, a u dosta sam stvari ostala ista. Ne dam se. Ne da se Ines. Od prvog sam dana tvrdoglava, stalno vesela, živahna, volim podjebavati..i te neke osobine ne mjenjam, jednostavno ostaju uz mene bez obzira na sve što mi se dogodilo i što mi se događa.
Naravno ostala sam ranjiva i osjetljiva još uvijek. A mislim da sam ostala i neiskvarena, iako mislim da će se to sa godinama promijeniti.
Kad sam bila mala, ništa me nije brinulo, i ništa nisam znala :)
E to je dobro, živjeti u neznanju. hehe..
Sjećam se još par događaja, još kad sam bila mlađa od 5 godina, još dok sam živila u Sisku. Nije baš neko savršeno sječanje, jer bio je rat. Ali hvala Bogu pa toga tada nisam bila svjesna, pa me nije to ništa diralo. S godinama se puno toga promijenilo, ja krenula u osnovnu, poćele muke samnom i učenjem. Eh to su bili problemi. Pola svog školovanja sam provela u kazni. Glupo reći, ali tako je. Jer bila je "politika" ak dobiješ 3,2 ili 1 u kazni si dok ne ispraviš. A kazna je nema TVa. Joj, tak su bile u modi one sapunice. I tako sam ja od dana kad završim u kazni, dok roditeljima ne dosadi znala biti u kazni. Znala sam po 3 sata samo gledati u knjigu i ni rečenicu pročitati. Ako mi roditelji dođu u sobu ja gledam slike i pravim se da čitam. Bar sam se znala snaći. Nije me bilo briga za ocijene, ni malo. Ali uvjek sam prolazila sa 4 - 5. I onda napokon srednja..eh to je bio preokret. Mislila sam kako će mi prijatelji iz osnovne silno nedostajati, profesori, sve. Ali nisam ni osjetila da se nešto promjenilo. Život je samo nastavio dalje, ja sam se nastojala priviknuti na srednju, počela sam shvačat da nemogu tako vrijeme "bacati" na NEučenje. Tj. na provođenje pred knjigom a da ni ne učim. To definitivno nije kvalitetno provedeno vrijeme. I tako sam počela malo shvačati, kakav je koji profesor i koliko od nas traže. Navikla sam se, ipak je skoro 3 godne prošlo. Ocijene su mi puno počele značiti. I stvarno su mi bile bitne. Ali u ovom sam se polugodištu jako promjenila. Došla sam do svog zaključka da trebam više uživati, a manje se brinuti. Nije mi više toliko bitno za ocijene. Proči ću sa 4. Ko što ću i ako se budem brinula. Samo što će mi onako ostati manje živaca. I tako. Iz dana u dan ja se mjenjam.
Razmišljala sam o mom životu nakon škole. Kako ću ako budem išla na fax? Kako ću otići u svijet ovakva, nisam spremna. A i kao što sam već rekla ranjiva sam. Bojim se da to neću uspijeti. Cijelu tu stvar sa životom. Živjeti a da znam da mamica nije uvijek tu uz mene. Onda šta ak nebudem na fax, šta ak odem u višu svaki dan putovati negdje. Ili šta ako se zaposlim, onda sam gotova. Onda će mi tako i biti cijeli život. Bar ja tako mislim. Ma ne znam. Malo se plašim toga svega, iako It`s just a life!!
Samo se nadam da ću ja koliko toliko ostati normalna, i neiskvarena.
Da neću "skrenuti sa pravog puta"..A dotad samo mogu biti znatiželjna. :) Svaka čast, Vama (ima vas 2 možda) koji ste pročitali post.
Post je objavljen 08.04.2008. u 20:18 sati.