Zašto je teško cijeniti sebe?
A zašto je lako omaložavati se?
Lako je stjerati se u kut, prelako... nažalost...
Lako je pljuvat po sebi...
Koliko puta sami sebe ranimo...
Koliko samo pogrešaka radimo...
Koliko je malo vremena potrebno da se sve promjeni...
Pogledam iza sebe, sve je drugačije... samo je još neka sitnica ostala ista...
Vrijeme koje mi nedostaje... vrijeme kad je sve još bilo na svom mjestu...
Strah me je... bojim se... previše...
Znam da moram dalje, moram živjeti... al šta kad vam je vaša snaga oduzeta?
Kad je teško dignut se... šmrc... =(
I neželim plakati... ali tužna sam... tužna sam, nikad nisam osjećala ovaj osjećaj...
...Nikad...
Težak je, guši me... uzima me k sebi...
...A oni...oduzeli su mi sve... sve što meni znači... zatvorili su me...
Želim se suprostavit, ali kao da mi nedaju, kao da me stalno umire i ne žele me čut...
A slomili su mi krila, ne mogu letjeti...
Zaustavili su me, odredili su mi život...
Ali neću se predati...ne smijem... snaga je tu negdje, skrivena je u dubini... treba ju pronaći...
Živjet ću, budit ću se... hodat pokraj ljudi... bar ću pokušat...
pozz
Post je objavljen 08.04.2008. u 19:29 sati.