Marketing
Where do you go when you're lonley?
Dobar stari blog.
Smiješno mi je nes posebno pisati jer ovak i onak svega troje ljudi čita ovo.
[možda baš zato i pišem.....?]
Evo da opišem jednu smiješnu scenu od subote.
Subota navečer.
Ja sama doma. Ne onak sama. Samasama. Starci u našicama.
19 sati, a ja ko debil kopam po internetu na kojem me ovak i onak niko ne ferma ni pol posto.
I mislim si...kaje ovo.
Moja najbolja prijateljica koja je k meni trebala doći spavati zajedno sa ostalim najboljim prijateljicama, naravno, nemože.
A zašto nemože?
E zato jer ide van sa jednim drugim prijateljicama.
I dal je mene to trebalo pogoditi?ne.
I nije me pogodilo.
Samo se nakupilo.
Nakupilo se strpljenja i čekanja i razočaranja i ljutnje.
Trebala sam.stvarno sam trebala s nekim pričati.
Otiči nekud.
Jedina osoba kojoj sam se imala hrabrosti i iskrene potrebe javiti nije odgovorila.
Hah.
Smiješno.
A ja sam plakala.
I onda otišla spavati baki, koja je jedina normalna osoba u cijeloj ovoj priči.
Kako ju obožavam. aaaa kako puno.
Nego.
Ja sam super. Mislim...nije to ono supersuper od nekad. Ali mogu se nasmijati. Iskreno, od srca.
Čudno.
Stvari se ne mijenjaju. Postaju samo još teže i teže. I onda odjednom...nestanu.
Pustila sam pjesmu i opet osjetila leptiriće u trbuhu.
Aaaaaaaa.volim to. 
Volim kad sam sa svima njima dobra.
Kad se smijem ko da je sve ono staro. Volim taj osjećaj.
Makar je površan.
Svejedno.
Nosimo pribadače ko pirsinge.
Gledamo radnike u seeeeksi odjelima.
Slikamo se u muškom veceju.
Kurimo profe i volimo se.
Imam sve.
Imam sve a ništa.
Puse mojim vjernim čitateljima i naravno mojoj svakodnevnoj školskoj družini.
Post je objavljen 08.04.2008. u 19:15 sati.