...evo jedan post posvečen mojoj sestri...zapravo moje razmišljanje i moji osječaji...
...e pa da počnem...dakle kao što ste skužili ja imam sestru..puno stariju od mene...ima več 22 godine...i kao velika večina vas, i nas dvije smo se uvijek tukle, svađale, nikad se nismo slagale..jer kao što to več biva seka je starija pa smije van, a neželi povest mene i tako...i sve je to bilo super, divno, bajno i krasno...svih tih 13 i pol godina koliko smo živile skupa...i sad ona ode...ode 300-tinjak kilometara od mene i praktički me ostavi samu..a onda kad je ona otišla, i kad sam ja shvatila da ju više neču vidit svako jutro, da joj neču moči svako večer poželjeti laku noć bilo je kasno..nje više nije bilo..i moje srce puklo je na pola..jedna polovica je uvijek sa njom..u početku se sve to činilo kao neka igra, neka glupost koja će jako brzo proči, sve se činilo kao san, ali dani su prolazili, prolazili su i mjeseci, a nje nema doma, ne vrača se više...i onda sam ja jedne ljetne večeri, uz lagani povjetarac koji je tada puhao i preljepo zvjezdano nebo sjela i razmišljala o tome koliko ja nju volim, koliko ona meni nedostaje, usprkos svim našim svađama i prepirkama sestra je sestra i nju nemože zamjeniti niti mama, niti tata, niti neka best frendica..jer je tvoja sestra uvijek uz tebe, a prjatelji dolaze, iskorištavaju i odlaze..a ona je uvijek tu...svako jutro, da ti kaže dobro jutro, svako popodne kad dolaziš iz škole da ti kaže dobar dan, svaku večer da te poljubi prije spavanja i kaže laku noč...u nju uvijek možeš imati povjerenja, ona je uvijek tu da ti pomogne, da te podrži...barem mene moja..ali kod večine je tako..i onda kad te svi napuste i svi odu ona će i u največoj bjedi biti s tobom..djelit će s tobom tvoju tugu, tvoju radost i sreču, tvoje suze...ali kada ona ode daleko od tebe, onda tek shvatiš što si izgubio...da ti je ona zapravo previše značila..ja sam svojoj seki uvijek govorila „ajme kada češ ti otič iz ove kuče, bar će biti mira..“a danas kad se sjetim svih trenutaka koje smo zajedno provele, svih nedjelja kad smo išle na misu, svih gluposti koje je čuvala i skrivala od staraca...kad se sjetim kako nam je nekad bilo ljepo, kako sam ju mogla zagrlit kad god sam to htjela, a sad sad moram čekat neke praznike, ili nešto takvo da bi ju mogla vidjet..iako se čujem sa njom i sve to, ali sms nije ništa u usporedbi kad ti znaš da je ona tu pored tebe...i mnogi mi kažu ma daj što je tebi, pa šta će ti ona..ali to nije tako..ona uvijek treba jer nitko te ne razumije bolje od nje...i kad se vidimo i kad se ajmo reč sprijateljimo dođe vrijeme za rastanak...i ja opet moram otič i reči joj zbogom na neko vrijeme..i baš onda na rastanku, kad bi najrađe ostala s njom zauvijek, a opet znam da nemogu, jer u Rijeci je moj život, u Rijeci je moja škola, tamo su moji prijatelji,pa čak sada i dečko...baš onda poteku suze, onda se opet moje srce slama, jer znam da je predamnom bar mjesec ili dva, da ju neču vidit...da ću opet tugovat i žalit za svim izgubljenim trenutcima koje sam mogla provest s njom ali nisam...
Post je objavljen 08.04.2008. u 16:45 sati.