Ne znam zasto je taj skandal ostao bez ikakvog odjeka u sarajevskim listovima?Jer,ako cemo stvari nazvati pravim imenom,generalni direktor UNESCO-a Koiciro Macura dozivio je da prosle sedmice u Sarajevu bude sibicarski prevaren.Ugledni Japanac dosao nam je na noge i donio sa sobom certifikat o upisu mosta Mehmed-pase Sokolovica na listu svjetske bastine UNESCO-a.Ceremonija primopredaje tog carskog poklona trebalo je da se obavi u Visegradu.To se valjda podrazumijeva samo po sebi.Cuvena Kapija,srce visegradske cuprije,bila je najinspirativnija moguca scena za tu svecanost.
Ali,neko je ucinio sve da se ne samo ta svecanost ne odrzi na cupriji vec i da prvi covjek UNESCO-a ne ugleda ni mosta,ni Visegrada grada.Domacini su mu,naime,savjetovali da je bolje da tamo ne ide.Kako je sutradan izjavio sam Macura,signal je dosao iz Spiricevog kabineta.A u njemu,kao sto je poznato,sjedi i ministar sigurnosti,
koji valjda najbolje zna sta se iza brda valja.Macura je bio vidno razocaran.Rekao je kako je sanjao da vidi most Mehmed-pase Sokolovica.Zapazio ga je prije vise od pola stoljeca,gledajuci tada popularni film Helmuta Kojtnera u kojem je glavnu ulogu imala Marija Sel.
Da nije te slucajne koincidencije,Macura mozda ne bi ni dosao u nasu zemlju,nego bi UNESCO-ov certifikat poslao po nekom saradniku.KAD JE OFICIJELNA POSJETA PROPALA,ODLUCIO JE DA U VISEGRAD ODE INKOGNITO,ALI MU JE NEKI OVDASNJI ZVANICNIK DOSAPNUO:GOSPODINE MACURA,BICETE LAKO PREPOZNATI.JAPANCI NISU BAS SVAKODNEVNA POJAVA NA VISEGRADSKOJ CUPRIJI.
Umjesto zbunjenog Macure,u Visegrad je iz Sarajeva tog istog dana otislo sezdesetak clanica Udruzenja"Zene-zrtve rata".One su na centralnom dijelu mosta postavile spomen-plocu u znak sjecanja na 3000 nevinih bosnjackih civila koji su na mostu ili u blizini bili muceni i ubijani u maju i junu 1992.
Pobacana u Drinu ili zakopana u tajne grobnice,njihova tijela ni do danas nisu pronadjena.I dok se na ceremoniji u Sarajevu aplaudiralo u slavu mosta Mehmed-pase Sokolovica,gradjevini koja"tera inat vremenu i ljudima",
zenama okupljenim u bolu na visegradskoj cupriji njena slava je bila posljednja stvar na svijetu.Za njih je to
"najkrvaviji most svjetske bastine".Prema jednom novinskom izvjestaju,predsjednica ovog udruzenja Bakira Hasecic cak je zamjerila vladi Turske sto je"na sramotu pristala da rekonstruise i obnavlja cupriju na Drini."
Spomen-ploca nije sutradan osvanula na mostu.
Nad visegradskim Bosnjacima je pocinjen grozan zlocin,jedan od najuzasnijih u proteklom ratu.U tome se posebno istakao jedan od lokalnih cetnickih vodja Milan Lukic,zvani Zvijer,koji ceka sudjenje u Hagu.Optuzen je,uz ostalo,da je u dvije kuce u Visegradu zive zapalio oko 120 Bosnjaka,medju kojima je bilo i djece.Naravno da visegradska cuprija,niti bilo koji most na svijetu nije vrijedan jednog jedinog ljudskog zivota,pa je gnjev gospodje Hasecic i ostalih zena-pacenica posve razumljiv.ALI,OVDJE SE RADI O DVIJE POTPUNO RAZLICITE STVARI:
ARHITEKTONSKA VRIJEDNOST VISEGRADSKOG MOSTA JE JEDNO,A ZLOCINI NA KOJE ON PODSJECA NESTO SASVIM DRUGO.Plemenitu misiju koju mu je namijenio Mehmed-pasa Sokolovic,veliki vezir trojice
sultana,nije iznevjerio sam most,ucinile su to ljudske spodobe.Osim toga,Koiciro Macura nije glavni tuzilac Haskog tribunala,ne komanduje NATO-om i nije zaduzen za hapsenje Karadzica i Mladica,pa ne znam zasto bi bas on u Visegradu bio meta necijeg bijesa.
Ali to nije kraj price.Lokalni Srbi su najavili postavljanje spomen-ploce za"stradale srpske vojnike i civile".A gdje drugo nego na cupriji!?Bilo kako bilo,most u Visegradu,djelo genijalnog Sinana,dvorskog arhitekte i vrhovnog graditelja Carstva,postao je predmet politickih manipulacija.Umjesto da"za ljubav bozju olaksava prelaz od Zapada na Istok,i obrnuto".
Da nije bilo Ive Andrica,ne bi bilo ni price o mostu.A da nije bilo Mehmed-pase Sokolovica ne bi bilo ni mosta.
Prohujala stoljeca,ratovi i mutna Drina ucinili su svoje,pa most ne stoji vise onakav"kakvog ga je video veliki vezir...i kakvog ga je ostavio njegov neimar:mocan,lep i trajan iznad svih promena"(Andric).A ni nas bosanski i hercegovacki svijet,generalno uzevsi,nema gotovo nikakvog odnosa prema vlastitoj kulturnoj bastini.Ni do visegradskog mosta nikome nije pretjerano stalo:Bosnjacima jer je ostao u Republici Srpskoj i jer ih podsjeca na veliki pokolj;Hrvatima jer nemaju nikakve povijesne veze s njim(tesko im je izbliza gledati i onaj sto su ga jednom vec srusili i sto je vec petsto godina simbol Mostara),a Srbima jer su ga sagradili mrski Turci.
Ako mu neko ipak produzi zivot,to svakako necemo biti mi.UNESCO je ucinio svoje,a kesu tesku pet miliona eura odrijesila je vlada Turske.
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 08.04.2008. u 15:01 sati.