Marketing
Oda radosti
Tko nije čuo za Beethovena i njegovu Odu radosti? 1985 prihvaćena kao službena himna EU.
Vjerujem da je takvih jako malo.
Jutros mi sa teveja uleti u uho tvrdoća njemačkog jezika. Možda čak i par taktova Ode, nisam siguran. I jebala me Oda čitavo jutro kao što se to uvijek dešava kada ju čujem.
O čemu se zapravo radi? U tvrdoći njemačkog jezika, ma koliko se trudio, nikada nisam mogao otkriti ili osjetiti nježnost i ljepotu. Uvijek me taj jezik podsjeća na vojničke zapovijedi, na ratove i krv.
Oda radosti svojim ritmom, svojom odsječenošću akorda, tvrdočom izvedbe uvijek mi zvuči kao poziv u rat. Vidim u njoj zbijene redove konjanika oklopnika, isukanih mačeva i ispruženih kopalja kako jurišaju. Vidim šiljastu kacigu Bismarcka i uzdignutu pest Adolfa.
Kroz Odu radosti kao da jurišaju svi monstrumi rata
I čujem riku topova, lansiranja krstarečih projektila...U onim velikim bubnjevima tutnje eksplozije A,H i svih mogućih bombi monstruma današnjice.
Doživljaj najčešće kompletira zbor koji svojim oslikavanjem ni najmanje ne zaostaje za orkestrom. Kao da se najljuči protivnici dovikuju preko neke zamišljene granice prijeteći jedni drugima općom apokalipsom.
Koliko god se trudio nikada u njoj nisam čuo veseo dječji smijeh, šapat zaljubljenih, rast cvijeta na livadi...
Nazvaše ju Odom radosti, no svaki puta kada ju čujem moje misli zaokupljaju samo crne, one najcrnje slike.
Da bi čovjek znao oslikavati sreću mora i sam biti sretan. A čini mi se da je tu Beethoven bio više no zakinut.
Ovim postom nisam želio ulaziti u genijalnost velikog skladatelja i njegovog dijela već samo opisati vlastito doživljavanje skladbe.
Na blogu Drage možete čitati Putovanje mojim licem, a na zajedničkom blogu Zajedno do orgazma
Post je objavljen 08.04.2008. u 13:15 sati.