Bas lijepi okrugli broj. To sam ja. "Ja sam 19", rekli bi Englezi.
Probudila sam se jutros poprilicno zbunjena; znala sam da je danas "nesto" i da je danas bitan dan. Nisam imala pojma o cemu se radi dok nisu pocele zujati poruke. Sjecam se prije, nisu to bile sms poruke... Bile su cestitke. Raznobojne. Glazbene... znate, one koje sviraju kad ih se otvori... e te... te su mi bile najdraze. Zatim pozivi; glasovi koje dugo nisam cula. Ugodni uhu. Lijepe intonacije, iskrene i dobronamjerne (barem sam tako tada mislila). A ovo danas.... nista. Tucem se nogom u guzicu ako broj slova u poruci prelazi 15.
S 18 su me ispitivali kako se osjecam. Osjecala sam se isto kao i sa 17. Vjerojatno kao i svi ostali 18-godisnjaci, osim onih koji misle da je uber-cool govoriti kako se osjecas drugacije.
Danas se zbilja osjecam nekako....drugacije (a ne smatram da sam cool).
-Onaj famozni, cuveni i tajanstveni "klik"... (on je kriv.)E, upravo on. Kada? Prije par mjeseci. {Samo treba duze vrimena da mi dodje iz guzice u glavu.}
A zasto? ee... rekao bi V. Linic:"o tom malo potom...."
Post je objavljen 08.04.2008. u 10:47 sati.