Sinoć mi misli nisu dale spokoj...
Odlutale su tamo, gdje nisu smjele,
I u zagrljaju njegovom nisam bila prisutna.
Vratila sam se tamo, gdje smo svi nekad bili na broju,
Gdje su nam dani bili zajednički...
Vratila sam se njima... koje sam voljela
I onima koji nisu voljeli mene...
I suzu nađoh u oku.
Ali skrila sam ju brže što sam mogla
Da njemu ne kvarim ni minut trenutka.
Za to glazba je bila kriva,
Jer tiha melodija i zvuk gitare podsjetio me na trenutke mladosti,
Bezbrižnosti i sreće...
Gdje smo svi dane provodili zajedno i gdje zajedno smo se smijali.
Tih dana sve je manje, a prijatelje te sve manje viđam,
Kao da taj osjećaj više nije isti, kao da više ne pripadamo jedni drugima...
A nedostaju mi... jako...
Znam su ljudi kao vrijeme,
Neki dođu i odu, a samo pravi ostaju – prijatelji.
S njima ja sam potpuna i nikada usamljena,
I sad kad ih viđam rijetko,
Kao da i dio mene gubi se.
I zato ponekad misli me odvedu
Da barem s njima prođem sve to još jednom
I suza moja pokaže koliko mi fale...
Post je objavljen 07.04.2008. u 18:33 sati.