Marketing
šutiš/pričaš
kako je ovo čudno.
ali na neki lijepi način.
znaš, trnci i sve to.
osjećam se poput jedne stare pjesme postavljene na repeat.
one koju svaki put kad radite playlist s novim pjesmama ipak ne možete preskočiti.
(da, da... tako sam skromna)
svaki put kad se vozim autobusom prema mjestu gdje sam provela djetinjstvo imam osjećaj kao da idem kući.
a u stvari već mi to jako dugo nije dom. moje sadašnje prebivalište tako zovem već više od pola mog života.
ali koliko ja god dugo tamo živjela, to je ipak samo prebivalište.
to nije ono što zovemo domom.
i iako manje uspomena imam tamo... jače su.
šarenije su.
veselije.
svaki put kad mi treba utjeha ili poticaj, vraćam se tamo.
mišlju i duhom.
prekrasno je kad mogu i rukama dopustiti da opipaju travu koja tamo raste.
proći kroz kapljice koje tvore rijeke pored grada.
koliko god one bile prljave.
i nema ljepšeg zraka od zraka mojeg djetinjstva.
od neba iznad moje ljuljačke.
iznad najdražeg oraha čiji sam vrh godinama pokušavala osvojiti,
ali ni dan danas mi ne ide. 
nema ceste do drndave ceste pokraj moje kuće.
one na kojoj sam prvi puta razbila koljeno.
a toliko je razbijenih koljena od tada bilo...
i ne mogu uopće izreći riječima koliko sam zahvalna
na ljudima što tamo žive.
posebnim osobama kojima jedva čekam da se vratim.
prepoznat će se već one...
isto tako, sada imam onaj osjećaj koji me hvata dok se autobus polagano približava konačnoj stanici.
vraćam se kući.
i znam da se nikad neću dovoljno smiriti da odlučim ostati na jednom mjestu.
uvijek ću biti onaj koji luta. i koji uvijek traži bolje, više. drugačije.
ali nema osjećaja poput onog kad znaš da uvijek postoji mjesto kojem se možeš vratiti.
ovaj balkon je moj virtualni dom. i nema drugog.
i nema možda.
od sada samo da ili ne.
oprostite.
Post je objavljen 07.04.2008. u 18:31 sati.