Znam,dobri moj Isuse,kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu,vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvom licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeć pred tobom,sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio svijet.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasjala.
O pusti,rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Onda bih sasvim tiho izišao pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svom bolu.
Moleći pred pragom,da tvoj gnjev umiri
mirisni,blagi kruh na stolu.
Nikola Šop
Post je objavljen 07.04.2008. u 15:35 sati.