Opet smo se sreli, na istom mjestu.
Putem do tebe pratili su me oblaci i kiša koja je padala kao da nikada prestati neće. Vijugava cesta otkrivala je ljepotu rijeke, tako čiste, zelene. I onda, kao da sam ušao u novi svijet. Nebo vedro, puno zvijezda, koje čekaju da ti budu krunom na glavi.
Kamenje na usponu, nekad oštro, od tisuća je koraka dobilo oblinu ugodnu i bosoj nozi. Dvije su zrake na vrhuncu obasjale, među svima, meni najdraže osobe. Tek kasnije mi je dano da to spoznam.
Drugoga dana, prije zore, još teži, ali slađi uspon. Pomislio sam, kako je moguće uspeti se po nepoznatom terenu i gotovo mrklom mraku. Međutim, noge su znale kamo treba ići. I nekako na pola puta, kada sam se najmanje tri puta zapitao gdje sam posrnuo, začuo sam pijetla negdje u daljini, ali tako jasno, da se čuo i dalje nego sam stigao.
Na vrhuncu nagrada – moje čelo na tvom drvetu, moje misli predane tebi, moja neizreciva zahvalnost za onih obasjanih dvoje.
Post je objavljen 07.04.2008. u 12:54 sati.