Da. Odavno me nije bilo. Svasta se izdesavalo, i iskreno zao mi je zbog nekih stvari. Mozda ce neke ovaj post naljutit, ali ne zelim od nikoga nista skrivat.
Kao sta sam pisao u proslom postu, kopao sam po proslosti. Naravno, kao i svako drugo kopanje, nije donjelo niceg dobrog. Donijelo je, u biti vratilo je probleme iz proslosti. Pisao sam da mislim na bivsu, i nadao sam se da je to samo onda, al ne....jos je tako. Culi smo se, vidjeli, i pokusali pricat. Al opet smo shvatili da ima previse stvari izmedu nas. Previse nas stvari dijeli. Opet, znam da i ona misli na mene. Kao i ja na nju. Zao mi je da nismo neke stvari napravili onda kad je trebalo. Da nismo imali vise razumjevanja jedan za drugog i da nismo slusali jedan drugog, a ne druge. Al sta sad? Sta ostaje? Rekao bi Balasevic : "Ostaje mi to sto se volimo!!". Je da. To ostaje. Al to nije dovoljno.
Ona sad ima nekoga. Mislim, nije ni cudno da ima. Ipak proslo je 8 mjeseci vec. ..ja se nemogu pomaknut. Puppa je bila i ostala svijetli trenutak. I ona je jedino dobro sta se desilo u svo ovo vrijeme. Bilo je i drugih dobrih stvari, al uz svaku dobru stvar, desile su se 2 ruzne. Jednostavno pomislim da sam stvarno osuden na nesrecu cijeli zivot. Al kad malo bolje razmislim, sve je meni u toj mojoj glavi. Sve mogu, uz malo volje i truda, prebrodit. Sa bivsom sam proveo cijelu svoju mladost. I nisam naucen sam hodat kroz zivot. To je moj najveci kriz koji vucem. I sad, pokusavam krenut. Tesko je, al osjecam da dolazi polako vrijeme i za to. Trudim se, al evo dode vecer kao danas, kad sam totalno svijestan svih cinjenica, a opet sam toliko glup da se bediram s necim sta me vise nebi smijelo dirat.
Mozda me i pomisao da cu jednom ostat sam bedira vise od svega ovog. Mozda pomisao da sve sta stvorim necu imat kome pustit. Ne zelim da se to desi. Ne zelim ostat sam, ne zelim ne imat djecu. Mozda je cudno sve ovo sta ja pisem. Mozda ovo moje misljenje nije normalno. Mozda sam i sad kao i X puta zabrijao...neznam....
Znam samo da trenutno nisam dobro, niti malo. Osjecam se prazan i neispunjen. Nemam s kime podjelit radost, srecu, tugu....nista. I to mi fali. Bas jako. Al ici cu spavat s nadom da cu se sutra probudit smireniji, i s nekim malo ljepsim mislima. A ako ne, vratit cu se ovdje, napisat koju rijec. To ce mozda pomoc. Idem spavat s naopakom sedmicom u mislima ( neko zna sta je to :-)).
Laku noc svima....sanjajte....ljepo naravno!!!
Bones
Post je objavljen 06.04.2008. u 21:54 sati.