(ovo je priča života jedne majke i njezine kćeri....)
Majka je oduvljek voljela djecu,dok je bila mala maštala je o tome kako če se jednoga dana udati za čovjeka kojeg voli i roditi njihovo dijete.Kko je rasla to je sve više željela,nekada je čak oblačila široke haljine i zamišljala da je trudna...zanimalo ju je kakav je to osječaj.
Došlo je vrijeme i ona se udala..rodila je prekrasnu curicu..........ona joj je davala snagu kroz sve što je prolazila u životu
Kćerka je tada imala oko 7god.krenula je u 1raz.mama je svakim danom išla po nju u školu,bila je sretna,ali joj je svakim danom bilo sve teže i napornije,jer se uvijek jako umorila dok bi ozišla ili došla pješice..osječala je neke čudne bolove u trbuhu i pritisak..primjetila je da joj je stomak nešto veći.To joj je sve više postajalo sumljivo...kako su dani prolazili nije joj bilo bolje..i bila je sigurna da ima nešto u trbuhu...kad bi išla leći nije se mogla nikako namjestiti...ali nije mogla vjerovati da joj je nešto s ginekološke strane..javila sa ginekologu..rekli su da je sve u redu..pila je voltarene i radila.Doma je bila nešto nervozna...vidjela je da nešto nije u redu i otišla svojoj doktorici da joj da uputnicu za ginekologa..doktorica ju je opipala i rekla da je trudna...ali ona je znala da nije.....jedan dan nije znala šta če od bolova i pritiska...muž ju je natjerao da ode doktoru.....i doktor je mislio da je trudna dok nisu otišli na ultrazvuk...tada joj je rekao da ima strašno veliku cistu do pupka.Ona je počela plakati...Poslao ju je doma da napravi nalaze i da se vrati s njima..nakon par dana rekla je da je to strašno boli i ako može ostati u bolnici...da tamo napravi sve nalaze...ostala je.Drugi dan ju je doktor pregledao na ultra zvuk,po njemu je vidjela da nešto nije uredu..rekao joj je da dođe na razgovor netko od familijekome je stalo do nje..ona je rekla da če reći mužu ali i da njoj kaže o čemu se radi..Doktor je rekao da vidi da je jako hrabra..i da popričaju..malo pomalo dao joj je doznanja da ima karcinom jajnika..da to nije cista...
Ostala je skamenjena..sve joj je prošlo niz glavu...cijeli njen život..mislila je ..kraj je..:"dočekala sam da moja kćerka krene u 1raz.,neču je gledati kako raste"..ali nadala se da možda griješe.....muž ju je tiješio da nemože biti to..ali vidjelo se na njemu da je zabrinut.........njezina kćerka nije ništa znala o tome...nitko joj nije ništa govorio..malena nije znala zašto je njena mamica u bolnici...samo je željela da je doma sa njom...željela je njene zagrljaje..poljupce prije spavanja,kad ju svaki put dočeka nasmješenom..falila joj je mama..ali nije znala zašto nije sa njom..samo je mislila kako če brzo doći doma..svaki put kad se vračala iz škole..i imala predosječaj da je mama doma...ona bi i bila..ali to bi bilo samo na par dana..a mamica je opet otišla...kčerka je vidjela da joj mama po noči nemože spavati(to je bilo od strašnih bolova....a ona to nije željela pokazati)...
....Majka je i dalje išla na posao..ali dijagnoza je bila takva kakva je...ni sama nije znala kako to psihički podnosi..mislila je samo kako je potrebna svojoj obitelji i da ih nesmije još napustiti.......mora još puno toga doživiti..sve ružne misli morala je odbaciti.....nije bilo lako..često se rasplakala al je znala da nesmije biti tužna....Operaciju je dočekala spremna,bez suza..samo je čekala sutra kad če joj jeći da su to izvadili...i da je sve u redu...
(Nastavak drugi put)
Post je objavljen 06.04.2008. u 19:12 sati.