Šetala je kišnom ulicom ..
.. pogledom uprtim u već napola promočene cipele, zapitala se, ima li smisla raditi još te korake, kad već ionako unaprijed zna da će kiša pobijediti ..
.. i da će kući doći pokisla i mokra, i da će njene cipele biti uništene ..
.. čemu da potrči, baš kao i svi ljudi oko nje, da potraži neko suho sklonište, kad zna da je baš negdje napola puta čeka neka ogromna lokva u koju će ionako upasti jer će tražiti nešto suho ..
.. koje li ironije ..
.. prestala se opirati i svađati s tom prokletom kišom ..
.. produžila je dalje i opet počela neumorno koračati puštajući da joj se krupne kapi poslane iz sumornih, teških oblaka pridruže u njenoj tihoj Samoći ..

.. neumorno koračati ...
.. da ...
.. jer, znala je da vrijeme neće stati ... .. nikada ...
.. i da će doći netko tko će je pogurnuti protiv njene volje, ako će stati, samo i na trenutak ..
.. i zato je radije krenula sama ..
.. tko zna, možda joj kiša nešto novo prišapne ovog puta ..
.. koliko je ljudi plakalo pod ovim istim nebom, ili koliko ih se zagrljeno ljubilo pod ovim istim kapima koje sada s njom putuju ...
.. odšetala je kišnom ulicom, ostavljajući tek neznatan otisak svojih promočenih cipela ...
.. a kiša je otišla za njom, prateći tragove njenih koraka, tiho joj pričajući sonate svojih snova ...
-
-
- .. °
Post je objavljen 06.04.2008. u 00:01 sati.