znam koliko sam puta mnogima od vas rekla: i kada vas slome ne priznajte poraz... tako se sada jadno osjecam zgazila sam svaku svoju rijec, priznala sam poraz... sada kao malo djete jecam ugusena u suzama, slusam pjesmu koju zvala sam nasom...istovremeno cujem njegov glas, pjeva mi: s dlana boga pala si i andelu si krala mir... vidim ga, bas isto kao prije par tjedana, gleda me zaneseno i pjeva mi, pjeva... pjeva... sada samo urban...
i tako jos vise se ubijam...
doduse, prvi put sam se u rekordnom roku zaljubila nakon jedne poduze veze... nije to bilo nista posebno gledajuci iz vana, ali... meni je bio poseban, posebno je bilo vrijeme sto zajedno smo ga provodili, rijeci nisu bile potrebne, dovoljni su bili njegovi pogledi tim ocaravajucim, vrckastim ocima i sve bih svatila. nista mi nije bilo potrebno uz njega, sve sam odbacila, gazila svoje rijeci, smeksala se i priznala mu svoje osjecaje... niti on nije bio ravnodusan... a sada... banalni razlozi... nije moja krivica, to mi olaksava... on ima neke svoje neshvatljive razloge... posao(?!)... covjek ide na more raditi na sezonu, pa mu se cini nekako realno prekinuti zbog razdvojenosti... a ja vjerujem da bismo to mogli nadvladati... samo sam ga gledala, onako kao da mi je svejedno, blago mu se osmjehnula, trudila se biti sto jaca,ali oci su me izdavale... bogu hvala na mraku... u ritmu glazbe lomilo se moje srce... on je zbunjeno zurao u mene, sasvim mirno mu rekoh: ovo stvarno boli... i ona slijede njegove "isprike" u stilu: nisam htio da tako zavrsi... pa znas, najbolje je tako za sada, to ne znaci da necemo biti zajedno kada se vratim...tko zna... dugo je to razdoblje, kojih 6 mjeseci... ma jednostavno sam slomljena, i uzalud glumim ravnodusnost, jednostavno, priznala sam poraz... neka, i ja sam samo smrtnik, zasluzujem patnju, nisam jedina... a znam... bit ce mu zao... samo mozda prekasno... jer poznavajuci sebe, koliko god da mi je stalo, ponos mi nebi dao da mu se ponovo obratim... biti ce tesko gledati ga, i samo na pogledu se zaustaviti... jednostavno tesko... ja to jos uvijek ne mogu, ne zelim i ne cu shvatit... kako brzo smo nestali... ne mogu vjerovati, toliko ponosa u meni, slomio me i priznala sam poraz...
S dlana Boga pala si
Pusti neka svjetlost teče
Niz lica nam i laži sve
Mreža bačena na oči
Sakrila je slike te
Poput pijeska rasuti smo ostali
I vjetrom nošeni
Kroz godine duge povijesti
Skriven u kutu bola
Opijam se riječima
Što čitaju mi suze
I govore nam šapatom
Poput pijeska rasuti smo ostali
I vjetrom nošeni
Kroz godine duge povijesti
S dlana Boga pala si
I anđelu si krala mir
Kao kiša rasula kapi sve
U pehar skupljam tvoje riječi,
Tvoj pogled
I tvoj prah
eto, ovaj post nije tipican za mene jer inace ne pisem o svojim privatnim stvarima, ali sada moram, slutim da ce mi biti lakse ako to podijelim s vama...
Post je objavljen 06.04.2008. u 13:21 sati.