Marketing
Kad ribari odu, ostaju samo žene, dica i starci. I lokalna divljač :)
OK, nije baš tako, ali je efektan naslov! 
Kako sam počela pisat "Ja sam Islak", osjećam se lakša, ne mogu to opisat. Pisanje mi nije lako, ali kad napokon napišem nešto, kao da sam dio nekog tereta odbacila. Voljela bih, kad završim, zatvorit to poglavlje našega života. Jer moja anđelina je bila puno, puno više od osobe oboljele od Alzheimera, čak i dok je bila bolesna, a kamoli prije! No, nekako je to ostalo sad kao neki ružan pečat. Možda ga ovako uklonim.
E, danas sam napravila foto maraton 
ali nema veze. Moj blog, moja slobodica, kako kaže MiniMaxine, naša prevrijedna izvjestiteljica proteklih dana. O kako sam se s vama nasmijala ovih dana! A to je vrijedno vremena provedenog na netu s vama, jer biseri koje se tu nađe su STRRRRRAŠŠŠŠNI! Jeste li vi svjesni kako zabljesnete na tren? Ja čitam postove i komentare i često se nasmijem na sav glas. Onda se padrenostrum, ako je blizu, malo zabrine! 
Ponekad mu prepričavam zašto se smijem pa se blogami i njemu omakne koji HAHAHA! 
Zagora ga zna nasmijat jako!
Neki dan je tako puhalo, da sam morala pomoć našoj susedi, da ju bura ne odnese. Uvijek je bila lakopero stvorenje, jednom ju je podigla bura skupa s provišton (s dve pune vrećice)!
(Pitanje-kako se kaže provišta po književni??? 
)
Da je nije onda muž čuo kako viče UPOMOĆ!!! ko zna di bi jadna završila! A ja stvorena za sidro, i to ono tankersko! 
Danas/jučer opet štekali komentari! 
Ja napišem pošaljem a njih nigdje. AH! Tako. Odoh brojit ovce.
Post je objavljen 06.04.2008. u 00:22 sati.