onaj trenutak kada se ona javlja na telefon,,, i pita "jesi ziv?"
nestaje svega oko mene,, pogled se suzava,, koljena klecaju,, noge ne osjecas,, glava pulsira,, nos se zacepi,, nista ne cujes,, sve odlazi kao u daljinu,, kao da se udaljavam od svih stvari,, postaju sve manje,,, dolazi mi u glavu,, "hej... moj otac!"
njene rijeci,, "tata je imao prometnu..." gotovo,, mrak na oci... vise ju ne cujem,, zelim slusati,, vidim da mi nesto govori, ali ne cujem... a zelim cuti...
sve misli,, onaj dan kada sam imao one goste,, kada mi je ivan mendes javio da su poginuli,, kada mi je ispao mobitel iz ruke,, kada sam pred majkom i 3 osobe opsovao boga iz sveg glasa... dolazi mi opet... razmisljanje,, ne, ovo je previse,, nije moguce... NIJE MOGUCE... moj otac...
smirujem se,, majka bljeda... ja pitam jel sve uredu,, kaze da valjda jeste... smirujem se.. ali i dalje ne znam nista,, ne usudim se nju pitati... vidim da je na rubu placa... odlazim u kupatilo, zakljucavam se,, placem... moj otac... smirujem se,, razgovaramo,, uredu je on, a i svih 60-70 putnika iz autobusa... svi su uredu... kamen sa srca pada... zelim se nasmijati... ali ne uspjevam,, ali osjecam da se smijem,, u sebi... zadovoljan...
dolazi on kuci,, grlim ga kao nikada u zivotu,, ne zelim plakati pred njim,, otac mi je... govori,, prica kako je ponovo bio na pragu... nakon onog mozdanog udara,, opet je sve to vidio... opet sve one slike... ponovo je zamolio da ne ide... nije otisao...
udario ga je auto u zadnji kraj autobusa,, prednji kraj mu se propeo,, izgubio kontrolu nad busom,, plesao po cesti,, u tih 10 sekundi spasavao svoj i zivot 70 djece u autobusu,, spasio ih je... spasio je sve,, spasio je sebe,, tu djecu, mene, moga brata, moju majku... spasio je i dosao nazad...
hvala ti oce...
hvala...
Post je objavljen 05.04.2008. u 23:31 sati.