Volio bih reći da je sunce prsnulo kao kakav najljepši vatromet nad poznatom lukom i rasulo na tisuće purpurnih latica magnolije koje poput gustog snijega padaju na naša nasmijana lica dok ležimo u barci bez vesala, ali nije. Osjećam nažuljana leđa u postelji koju čine kovanice od pet kuna, a nečija ruka nježno mi drži bradu i nožem obilježava vrat niz koji se slijeva topli voćni sirup sa okusom višnje.
Mmmmm, prva liga. Kava je ispala bolje nego ikada. Guštam pri pomisli kako se u ovom trenutku nikako ne bih mijenjao sa posjetiteljem neke kavane koji je uvjeren da je upravo on jutros kušao najbolju kavu ikada pripravljenu dok mu konobar potiho u sebi spolno opći sa bližom rodbinom jer je gost bio toliko drzak da ga pošalje na drugi kraj sale po dvije vrećice smeđeg šećera. Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji inzistiraju na tako važnim stvarima za vlastitu egzistenciju, ali svejedno ću popiti osam čaša čiste izvorske vode u tu čast.
Prozor gleda na trg, sudaraju se pokretne sjene zamrznutih ljudi. Žena sa gardom Ruže Pospiš Baldani snagom moje volje kao da pjeva :
We ain't goin' to the town
we're going to the city
gonna trek this shit around
and make this place
a heart to be a part of
again
Slučajni statični prolaznici slušaju u zanosu, ili samo zato jer su se tamo zatekli…snagom moje volje. Crno-bijeli dugouhi pas radi slalom u šumi od nogu ganjajući zelenu čupavu tenisku lopticu. Zastane na trenutak kod starijeg bradatog profinjenog gospodina i zapiša mu svježe izglancane cipele, a ovaj se ponaša kao da ga nije briga jer pjesma još traje.
Dva klošara sa limenkama piva u rukama kroče na trg i gaze poput dva tegljača na autocesti u pogrešnom smjeru. Situacija ih na tren paralizira, ali brzo se priberu pa počiste sve džepove zamrznutih ljudi.
Iz haustora zgrade preko puta izlazi proćelavi susjed sa prepoznatljivim odjevnim predmetom – bijelim rukavicama. Na trenutak kao da i njega cijela situacija paralizira, no i on se brzo pribere vidjevši otmjeni ženski šešir pod nogama, te ga odluči staviti na glavu gospođe čiji je outfit po njegovoj vlastitoj prosudbi odgovarao istom. Gospodinu do nje, koji bi mogao biti i njen muž, popravi kravatu i produži dalje kako bi pronašao neke nove čudnovatosti dana.
Pade mi na pamet kako sam ovog istog susjeda nedavno vidio u jednoj rupi gdje se vrtila slušaona osamdesetih. Imao je na rukama one iste bijele rukavice i uporno je pio Red Bull, a izgledao je iritantno poput Kevin Spaceya u najboljim trenucima, kao netko u čijoj blizini ćete se osjećati bespomoćno ma koliko cool nastojali biti. Sljedeće jutro, oko pet i dvadeset, probudio me zvuk nepodnošljive auto sirene koja nije prestajala nekoliko minuta. Provirio sam na kuhinjski prozor i vidio automobil na semaforu koji je bio prvi u redu, a nije se pomicao na čitavih pet izmjena zeleno-žuto-crveno, barem koliko sam ja gledao. Došla su policijska kola i kola hitne pomoći. Susjed sa bijelim rukavicama bio je zaspao za volanom.
Aha, evo opet netko dolazi na trg. Izgleda da su to ona dva ista klošara. Što li to rade? Sa ove distance mi se čini kao da vraćaju posuđena materijalna dobra u džepove zamrznutih slušatelja. Prati ih čovjek u plavoj odori koji drži pendrek u jednoj ruci, a sa istim lupka po drugoj slobodnoj. Kada ovi prođu, plavac zastane kod jedne mlađahne dobrostojeće gospođe i pendrekom joj zadigne suknju, te se zadovoljno nasmiješi. Pjesma tu završava.
Eh da, pardon, žurim. Moram po novine, pa na još jednu kavu vani. Znam, opet će naići Rade i reći daj pet, a ja ću visoko ispružiti ruku i udariti dlanom o njegov. Tada će se on po ustaljenoj šemi neugodno nasmijati i reći ne tih pet, daj petaka, a ja ću se onda čvrsto rukovati sa njim kao što to rade lideri zemalja tako da nitko ne primijeti kovanicu koja će poput pečata ostaviti privremeni otisak na njegovom znojnom dlanu.
Post je objavljen 05.04.2008. u 21:43 sati.