Volin kuvat, dobro, ne uvik kad se mora, al kad mi dođe napad kuvanja znan bit majstorica.
Ne kuvan tad ništa običnog nego zahtjevnu spizu i kolače.
Na mojin se tortama parilo oči i lizalo prste, najlipše mi ispadnu one koje napravin bez razloga, zato jer mi je tako došlo.
Čin iman obvezu, moran nešto zbrljat.
Za sutra ić u metropolu dala san napravit jednu lipu tortu u kućnon obrtu, 90 km odavde, pokupit ću je usput. Vinčanu tortu kod tog svita triba naručit bar 5 miseci ranije, nikad suboton ne pravu više od 10-tak jer je svaka malo remek djelo, al ja iman tajnu, rođaci su mi.
Misto da mirno sidin, moja mater pravi kroštule, rođak umjetnik tortu, meni vrag nije da mira pa se bacila i ja na posal, naumila napravit bar dvi torte.
Lipo mi je krenilo, stavila prvu peći.
Jesan li rekla da sve radin odjedanput, nema u mene jedno pa drugo ni praznog hoda ?
Mišan drugu tortu kad iz pečnice nešto čudno miriši, povirin, tista nema više od 2 cm visine.
Aj ća, zeznila san nešto.
Ma nema veze, napunit ću to kremon, zalit čokoladon, pojist će Mlađa i njen dok kažen keks.
Iden povirit u frižider kremu jer san ju pravila paralelno s tiston, kad tamo iman šta vidit.
Tisto se ladi, krema se peče.
Iden ća, ujutro se kreće.
Post je objavljen 06.04.2008. u 20:00 sati.