Bit će krvi mladog Paul Thomas Andersona u prvih sam deset minuta gledanja definitinvo ocijenio vrlo dobrim filmom. Rijetka je prilika u visokobudžetnom filmu vidjeti 10 ili čak 20-to minutni uvod gotovo bez izgovorene riječi. Visoki budžet zahtijeva blebetanje poznatih faca, pa mi se u zadnje vrijeme čini da u hollywoodskoj tvornici svi kopiraju Woody Allena. Ovo je dakle nešto potpuno drugačije. Osim toga, glazbu je radio gitarist Radioheada Jonny Greenwood, a za njegovo uklapanje u priču sa početka 20-tog stoljeća redatelj je stvarno morao pokazati da je vrhunski umjetnik. Odličan osvrt na tu temu pročitao sam u magazinu Stereophile...
Našeg čovjeka na terenu Roberta Perišića slično sam odgledanom filmu već nakon 20-tak stranica proglasio (sam sebi, jel) odličnom knjigom, no kako sam knjigu kupio kao poklon, nisam je uspio dokrajčiti, a sad mi je naravno glupo posuđivati od onoga kome sam ju poklonio. Al snaći ću se. U međuvremenu je Perišić čitam, osvojio nagradu Jutarnjeg lista za istu, pa se vjerojatno nisam prevario u procjeni njezine kvalitete...U svakom slučaju bit će to relaksacija nakon Pintarića iz pretprethodnog posta.
Post je objavljen 04.04.2008. u 18:02 sati.