Te su lutke izgledale stvarno. Stvarno poput susjeda Štefa kojem sam jutros nemilice psovao majku jer je pustio ono svoje pseto da mi se posere pred vrata. Stvarne poput moje drage žene i plodova našeg strastvenog tjelesnog rada koji su sjedili pored nas. Mala Gabrijela kopala je nos nezainteresirano s vremena na vrijeme bacajući pogled na pozornicu, dok je Marko doista izgledao zaintrigirano unatoč prvotnoj dosadi i buljenju u PSP. Žena mi s očito dosađivala ali mi to nije htjela dati na znanje obzirom na činjenicu da je ona nabavila karte za ovu, kako kažu, najbolju lutkarsku predstavu koja je gostovala u Zagrebu u posljednjih desetak godina. Mene je pak zaokupila činjenica da su te lutke doista izgledale stvarno. To nije narušavala ni činjenica da su bile drvene. Iako su visjele na koncima u pojedinim bi trenucima izgledalo kao da posjeduju svoju vlastitu volju. S druge strane, prijatelj je jučer slavio rođendan pa je vrlo vjerojatno kako mi je organizam još uvijek pod utjecajem alkohola pa mi se priviđaju gluposti. Pogledah na sat. Ovo smeće će trajati još pola sata. Biti će to dugih pola sata. Kako je predstava govorila o likovima iz bajki koje su se međusobno ispreplitale, tako da je trenutno Crvenkapica zajedno s princom iz Pepeljuge mlatila vuka koji je proždreo pokušao proždrijeti Palčicu ali mu je ova zapela za zube, kraj me nije pretjerano zanimao, kao uostalom ni cijela predstava. Rezultat moje rezigniranosti bio je san koji me obuzeo, a ja se nisam odviše opirao. Ni sam ne znam koliko je vremena prošlo jer probudio sam se u praznom kazalištu. Oko mene samo prazna sjedišta i kutije kokica. Prazne, naravno. Ovu mi je spačku sigurno namjestila draga ženica revoltirana mojim svekolikim zanimanjem za predstavu. Moram priznati, dobra joj je fora. Ostaviti me samog u kazalištu ! Ni sam se ne bih bolje sjetio. Pitanje je samo kako nisam čuo da je predstava završila ? Kako nisam čuo posljednji pljesak ? Zar je bilo toliko dosadno da su ljudi poput mene pozaspali i zaboravili pljeskati ? Barem iz pristojnosti ? Bilo kako bilo, krenuh potražiti izlaz. Vrata na kojima je to pisalo bila su zaključana. Krasno. Pa zar nitko nije vidio da sam ostao u dvorani ? Možda je i to dio njena plana da mi napakosti...Ova vrata teško ću otvoriti. Ušao sam u prostoriju pokraj pozornice vičući :
- Ima li koga !? U prostoriji bješe mrak. Spoticao sam se o razne stvari ne vidjevši ni prst pred nosom. Upalio sam mobitel te nakon kratkog promatranja zaključio da sam u garderobi. U kutu prostorije vidio sam još jedna vrata. Krenuh prema njima. Na sreću, bila su otvorena. S druge strane vratiju bilo je osjetno svjetlije no dužina hodnika u kojem sam se našao bila je upravo zastrašujuća. Pokucao sam na prva vrata. Nitko nije otvarao. Pokušao sam ući. Zaključano. Druga vrata. Zaključano. U stvari, išao sam od vrata do vrata i sva su bila zaključana. Lagano me hvatal panika no odlučio sam doći do kraja ovog hodnika, ma kako dugačak bio. Ne znam koliko sam dugo hodao kroz taj hodnik zaključanih vrata, no imao sam osjećaj kao se strop sve više spušta kako sam napredovao. Uskoro sam puzao na sve četiri, a kako me klaustrofobija sve više sputavala, sve sam češće pomišljao na povratak. Kako se smanjivao hodnik tako su se smanjivala i vrata, i dalje sva zaključana. Teško da bi se kroz njih više mogla provući malo deblja mačka. Svi moji planovi o povratku propali su jer je tama bivala sve gušća, a ja sam kroz ovaj hodnik napredovao relativno dugo, Krepao mi mobitel. U jednom trenutku napipao sam ispred sebe prepreku. Vrata. Mala, ali dovoljno velika da mogu kroz njih upuzati. Zamislite sreću koja me obuzela kada sam otkrio da su otključana, a u daljini sam začuo i žamor. Ljudski žamor ! Puzao sam kroz tunel ohrabren glasovima. Uskoro sam se mogao uspraviti. Oči su mi se postupno privikavale na sve jaču svjetlost. Nakon nekoliko trenutaka našao sam se na balkonu iznad gledališta dvorane tj. u loži.
- Došao si ! Napokon, već je bilo vrijeme ! Sjedni, uskoro će početi. - rekao mi je tamnoputi muškarac s malim izraslinama na glavi. Valjda tumor ili tako nešto, uglavnom, nije baš izgledao kao osoba s kojom bih rado čavrljao uz kavu.
- Što ? Tko ste vi ? Otkud me poznajete ? - upitao sam drhtavim glasom.
- Daj ne gnjavi, dobro ti znaš tko sam, sjedni i začepi ! - otresito mi je odgovorio.
- Što ...Što vam je to na glavi ? - nisam se mogao suzdržati.
- Pa rogovi, zar si slijep ? Daj više ! - izderao se pokazavši mi rukom na sjedište do njega. Sjeo sam. Nisam znao što bih drugo učinio. Pogledah na publiku. Očito je moj strah bio toliki da mi se tijelo momentalno blokiralo. Sve što sam htio učiniti, a to je bilo pobjeći, bilo je nemoguće. Sledio sam se. U publici su, naime, sjedile lutke i glasno razgovarale, smijale se i likovale upirući prstom na pozornicu gdje se upravo podigao zastor. Imao sam osjećaj kako ni jedna od njih zapravo ne gleda upravo započetu predstavu. Gledao sam je jedino ja, osjećajući kako me napušta svijest. Na pozornici su poput lutaka beživotno visjeli Marko, Gabrijela i moja žena, poput lutaka na koncima u predstavi koju sam bio prespavao. Nečiji im je glas davao dušu jer svoje više nisu imali. Bili su tek tijela probušena koncima koja su sudjelovala u morbidnoj predstavi za lutke koje su bile potpuno nezainteresirane. Pozorišne su daske bile prepune krvi koja je kapala iz njihovih otvorenih rana. Čovjek pored mene glasno se smijao vrteći nonšalantno vlastiti rep u ruci.
Post je objavljen 24.04.2008. u 15:38 sati.