Marketing
Mad Max
Kontroverzni čelnik FIA-e bizarnim je S/M skandalom dospio u žižu interesa – ovo je kratka priča o njegovom putu do moći i slave, bez posebnih osvrta ili komentara na skandal sam.
Max Mosley posvetio se automobilizmu ponajprije zato što je to bilo jedino područje na kojem ga nikada nisu povezivali ili uspoređivali s ocem. Diplomirani pravnik, zapravo se želio baviti politikom no znao je da će ga nepopularnost prezimena najvjerojatnije onemogućiti u dalekom dotjerivanju karijere. I vozačka mu je karijera trajala kratko, a najveći je uspjeh postigao u istoj tužnoj F2 utrci u Hockenheimu, sad će u ponedjeljak biti točno četrdeset godina od nje, na kojoj je poginuo Jim Clark. Završio je deseti, mjesto ispred Grahama Hilla, kojeg je i pretekao. «Imao sam bolje gume.» - danas lakonski pojašnjava. Zanimljivo je da je Max uglavnom nastupao za momčad Franka Williamsa. Uvidjevši da ga talent nikada neće odvesti do vrha, objesio je kacigu o klin i našao se među osnivačima tvrtke March (ime je nastalo po inicijalima osnivača – primjećujete li čiji je na prvom mjestu?) Frustriran neuspjesima, napušta momčad 1977, ali ostaje vezan za F1. Tijekom sedamdesetih nastala je i ojačala FOCA, udruženje konstruktora, na čijem se čelu našao Bernie Ecclestone, a za pravne se poslove brinuo Mosley. Njegov je udio možda i najveći u po konstruktore povoljnom razrješenju čuvenog FISA/FOCA rata, koji je, između ostaloga, doveo do stvaranja Konkordskog ugovora, temeljnog dokumenta kojim su i danas uređeni odnosi u Formuli 1.
Pretvorba i privatizacija F1
Nakon kraće apstinencije Max se vatio u svijet utrka 1986, kao predsjednik Komisije proizvođača. Zajedno s Nickom Wirthom pokrenuo je momčad Simtek – udio u njoj prodat će po stupanju na mjesto predsjednika FIA-e. Na to je mjesto dospio 1991, nakon što je na tajnom glasovanju sa 43:29 pobijedio egocentričnog Jean-Marie Balestrea. Odmah po imenovanju dao je ostavku – uz napomenu da vrijedi kroz točno godinu dana, kako bi delegati mogli ocijeniti njegov rad i odlučiti žele li ga ponovo izabrati. Otada Mosley nije imao problema niti pravih protukandidata, te je svaki puta s lakoćom ponovo biran, uspostavivši pritom dominaciju nad krovnom organizacijom kakvu teško da je imao itko prije njega, pa čak niti toliko kritizirani i osporavani Balestre... Tek ova afera naznačuje da njegovoj vladavini možda uistinu dolazi kraj, a kao mogući se nasljednici spominju Jean Todt i Ron Dennis.
Mnoge su odluke Maxa Mosleya i FIA-e bile kontroverzne, a najviše je optuživan za favoriziranje Ferrarija i Michaela Schumachera. Uistinu, nije li barem negdje u dubini duše sinu starog Sir Oswalda drago, od svih himni na svijetu, nakon utrke čuti upravo njemačku i talijansku? Čak i ako prihvatimo te optužbe i uistinu ustvrdimo da se u nekim navratima doimalo da FIA štiti isključivo jednog vozača i momčad, to nije Maxov najveći grijeh. Mosleyev je najveći grijeh – jer je, mora se priznati, napravio i podosta dobrih organizacijskih pomaka unutar FIA-e – u izazito nepovoljnim ugovorima koje je u ime svjetske organizacije potpisao s Ecclestoneom, prenoseći na njegove tvrtke sva komercijalna prava. Novac je srž svega, a način na koji su Bernie i Max raspolagali s njim u mnogo se navrata našao pod povećalom. Model hrvatske privatizacije uspješno je preslikan, čak i nadopunjen novom imaginacijom – uostalom, nimalo nas ne čudi da su sva komercijalna prava F1 nekoliko godina nominalno bila upravo u vlasništvu jedne Hrvatice.
Jalnuški diletanti
Novac je razriješio i sve krize Mosleyeve vladavine. U Španjolskoj su 1994. Flavio Briatore i Tom Walkinshaw pobjedonosno izjavili: «Mosley je gotov. Odsada će momčadi voditi sport.» Maxov bivši šef Frank Williams tužio ga je Europskoj komisiji 2000, zajedno s Ronom Dennisom, a uz podšku Eddiea Jordana. U oba slučaja Mosley je pobijedio, iako se u džepove njegovih protivnika slilo podosta zelenih novčanica. U Formuli 1, svačiju se šutnju može kupiti, to već odavno nije sport nego ozbiljan posao, a Max Mosley jedan je od dvojice ljudi najzaslužnijih za tu promjenu. Ma koliko bio antipatičan svim istinskim ljubiteljima F1 (a nemojmo zaboraviti da ona predstavlja tek mali, iako zacijelo najprofitabilniji dio njegovih ingerencija), Max Mosley zna što radi. Čak i u slučaju da neka od povremenih kriza uistinu kulminira, recimo, razdvajanjem F1 u dvije konkurentske serije (kao što se dogodilo prije dvanaestak godina u SAD), tipujem na konačni uspjeh one koju će predvoditi stari lisci, Bernie i Max. Ljudi za sve sisteme i sve stranke, reklo bi se kod nas – a u Mosleyevom slučaju znamo i od koga je to naslijedio.
Tata Mosley
Možda i najomraženiji britanski političar dvadesetog stoljeća, Sir Oswald Mosley je godine 1932, nakon što je već bio i konzervativni i laburistički zastupnik, osnovao Britanski savez fašista. Njegovi su crnokošuljaši nerijetko izazivali nerede, a glavne su mete, dakako, bili Židovi i komunisti. Vjenčanje s Dianom (rođenom Mitford, jednom od sestara koje su punile trač rubrike između dva rata – onodobnom Paris Hilton, reklo bi se) obavljeno je u Goebbelsovoj kući, a večera potom bila je kod stanovitog stričeka s malim brčićima. Diana se nerijetko hvalila kako je jedina osoba na svijetu čiji su osobni prijatelji i Hitler i Churchill, no to potonjeg nije spriječilo da Mosleyeve strpa u kućni pritvor nedugo po Maxovom rođenju 1940. Nakon rata Sir Oswald je više-manje neuspješno pokušavao obnoviti političku karijeru, a obitelj je živjela uglavnom na Kontinentu. To objašnjava zašto je Max završio njemačke i francuske škole i s lakoćom barata s nekoliko jezika.
Balestre
Red je prisjetiti se i Maxovog prethodnika, koji je umro prije desetak dana, na stigavši dočekati vijest o Maxovom skandalu, koja bi mu nedvojbeno navukla osmijeh na lice. Jean-Marie Balestre vladao je FIA-om trinaest godina, na poprilično diktatorski način. Ako su i u čemu vozači i momčadi, s izuzetkom francuskih i, ponekad, Ferrarija, bili složni, to je bila otvorena mržnja prema ovom nervoznom i glasnom osobenjaku, koji je vladao sportom po vlastitim i ni čijim drugim pravilima. Poluistinita priča kaže da je Nicola Larini zauvijek izgubio priliku za mjestom u nekoj od britanskih momčadi kada u Silverstoneu NIJE pregazio Balestrea koji je neoprezno pretrčavao stazu ispred njega. Sennini navijači mrze ga zbog diskvalifikacije Ayrtona u Suzuki 1989, no ne može se poreći da je volio sport kojim je upravljao – kao i da je tada to još bio sport, a tek su ga Bernie i Max pretvorili u biznis. Zanimljivo, i u ovu se priču upliće fašizam: Balestre je za sebe tvrdio da je heroj francuskog Pokreta otpora, no ne postoje uvjerljivi dokazi i dokumenti o tome. Neki su časopisi zato objavili njegove slike u SS uniformi... Nije nemoguće da je on uistinu i činio neke od stvari o kojima njegov nasljednik samo mašta, plaćajući skupe prostitutke za involviranost u scenarij.
Post je objavljen 04.04.2008. u 10:52 sati.