Marketing
Pirjati na maslacu. S ljubavlju.
Paul Delvaux
Mama je umrla kada je Dani bilo petnaest godina.
Dogodilo se to usred ljeta, u sablasno praznome gradu. S užarenog asfalta isparavala je vrućina, a u hladovini iza zgrade izležavale su se dvorišne mačke. Negdje u blizini, iz obamrlog susjedstva dopirao je šlager s tranzistora. Mama je umrla u spavaćoj sobi, sama.
Tjedan ili dva ranije, Danu i sestru otac je poslao rođacima na more. Odsjele su na otoku do kojeg bi jedanput dnevno doplovila barka i istovarila pisma i namirnice.
Za mamu su im javili telegrafski. Poštanski službenik trčkarao je molom tražeći šinjorine iz Zagreba i usput dobacivao mještanima da se djevojčicama dogodila velika tragedija. Prava senzacija!
Kasnije, telefonski, otac je rekao da je mama umrla od srčanog udara. Nije bila pri zdravlju. Toliko su znale i od ranije.
Međutim, Dana je već u poštanskoj govornici znala da mama nije umrla samo tako. Mama se ubila. Baš kao što se prije nje ubila i njezina sestra, a poslije i baka, majčina mama. Iz nekog razloga žene u toj familiji ne traju dugo. Nije joj palo na pamet da je i sama jedna od njih.
Sestra se rasplakala. Po obrazima joj se zakotrljaše krupne dječje suze. Dana ju je obgrlila pa su se stisle jedna uz drugu i sjele pod rascvalu bugenviliju na zidiću kraj pošte, sve dok po njih nije došla baba Ive.
Danina je majka puno pila. Od tri tipa pijanca – melankolik, veseljak i agresivac – mama je bila onaj najgori. Agresivni melankolik. Udarala je oca i vrišteći bacala čaše po stanu. Razlijevala mlijeko po vunenim tepisima. Razbila je ekran od televizora. Prijetila da će iskočiti kroz prozor. Plakala da joj život ništa ne valja, da joj mladost odlazi, da je sreća zaobilazi. Tata ju je držao za zapešća, a ona je vrištala da će ga otrovati, sasjeći sjekirom na spavanju, politi benzinom i zapaliti.
Kada ju je u nekoliko navrata otac odveo na liječenje, njene bi prijateljice-medicinarke promptno urgirale pa bi je klinika dobrodušno odpuštala nakon par dana 'observacija'. Prijateljice su vjerovale da pomažu staroj šulkolegici, a tata je nemoćno bjesnio i prijetio razvodom! Mama je plakala i molila ga da je ne vodi u ludnicu. Plakale su i djevojčice. Na koncu je plakao i tata.
Najstrašnije je bilo kada je Dana pala na školskom igralištu i slomila ruku. Iz zbornice su telefonirali roditeljima, a kod kuće je pijana kunjala Ona! Dana nije znala što je gore – slomljena kost ili trenutak kada bazdeći na alkohol, u zbornicu uteturava njezina raščupana majka!
Stid, poniženje i laži pratili su djevojčice od susjedstva do škole. Kod njih nitko nije dolazio. Rođendane nisu slavile. Susjede sa zajedničkog stubišta pozdravljale su spuštenih pogleda, gotovo šapčući.
Međutim, najviše je boljelo to što je ta ista uneređena i bijesna ženetina koja prostači i vrišti, što je ta ista sluđena žena bila najbolja trijezna majka na svijetu!
Bila je lijepa. Bila je dobra. Bila je nježna. Znala je naljepše priče što ih je dječje uho ikada čulo! Kada su djevojčice poboljevale, mama bi legla k njima u postelju i držala ih u naručju. Sama njezina prisutnost; njeno usporeno disanje u mraku bolesničke sobe donosilo je spokoj. Bolest bi se kao čudom povlačila i djevojčice bi već sutra ozdravile.
Kada nije pila, mama je kuhala i crtala sličice. S posla bi donosila zanimljive stvari; biljke mesožderke, egzotične palme, kalendare s planinskim biljem i velebiljem. Napravila im je krune od svjetlucavog papira. Zid kraj uzglavlja ukrasila je mjesecom i zvijezdama. I Dani i sestri poklonila je pravu zvijezdu na nebu. Odnekud je donijela pravi istipkani kupoprodajni ugovor na njihovo ime. Ugovor su uramili i objesili na zid u njihovoj sobi. Navečer su s vojnim dalekozorom promatrale svoje zvijezde.
Kada se omacila njihova Micika i kada je odbila mačiće pa su djevojčice plakale da će mačići umrijeti, mama je rekla:
»Imam jedan trik».
Pa je namazala mačiće s maslacem i prinijela ih Miciki pod njušku. Mačka je sumnjičavo onjušila mladunčad, no nakon par oklijevajućih trenutaka olizala je putar. A jednom polizani, mačići su bili njezini! Micika se istog trenutka uvrnula u predanu i požrtvovanu majku! Mama je poslagala mačiće kraj Micikinih sisa i sve je bilo u redu! Micika je nahranila svoju djecu i što je najvažnije, odlučila ih je voljeti!
Dana je bila ushićena! Njezina majka poznaje najzakučastije tajne svijeta i svemira! Njena je majka najbolja, najsjajnija, najljepša mama koja postoji! Oh, mama, mama, mama, kolika je dubina tvoga intimnog mraka???
Nedugo nakon sahrane, majka je počela dolaziti Dani u snu.
Bešumno bi ušla u Daninu sobu i sjela na postelju pored usnule djevojke. U plavičastom mraku šutke je promatrala Danu. I u snu je bila mrtva. Djevojka se budila prestravljena, u suzama. Otac ju je tješio i obećavao da će sve biti dobro...
I bilo je.
Vremenom je mama prestala dolaziti. Pojavljivala se sve rjeđe i rjeđe dok na koncu nije potpuno odustala.
Prošlo je skoro dvadeset godina otkako je Dana posljednji put vidjela njezinu sjenku u polutami spavaće sobe.
Tatu su u međuvremenu zamijenili drugi muškarci.
Čuvali su je noću od neželjenog posjeta i tješili ukoliko se ukazala potreba.
S jednim od njih Dana danas ima vlastito dijete. Malenog dječaka od jedva godinu dana. S majčinstvom je dugo oklijevala i odluka da rodi nije bila laka. Njezina je sestra po tome pitanju odlučna – neće imati djecu. Svoj je život postavila na neke drugačije osnove i to je poglavlje ženske egzistencije jednostavno zaobišla.
Dana se nakon godina nećkanja ipak predomislila; što zbog straha da ne izgubi muža, a što zbog kratkotrajnog i varljivog zanosa koji ju je ponio s jednim drugim muškarcem. Baš tad, usred prikrivenog ljubavnog brodoloma i ledene samoće koja ju je preplavila po povratku u bračnu luku, Dana je ostala trudna. Njezina se praznina privremeno ispunila. U utrobi se pomicao novi život.
Sada je, kako se kaže, u vodi do grla. Prekasno je da premišlja, vrijeme je da funkcionira. Muž je sretan. Dijete je zdravo i spokojno. Dana je preumorna da misli.
* * *
Topla je ljetna večer. Dana sjedi u vrtu seoskog pansiona i promatra prve krijesnice koje stidljivo lebde nad žbunjem kraj ulaza u šumu. Okružena je prijateljima i malom djecom. Njezin muž razgovara s kolegom, ispija pivo iz konzerve i pazi da se netko od mlađarije ne zatrči u tinjajući roštilj. Odrasli sjede raštrkani po drvenim klupama i blago orošenoj travi. Čuje se smijeh i dječja cika. Njezin je dječak zaspao.
Dana je skoro pa neprimjetno izdvojena iz društva; sjedi na pragu stražnjeg ulaza u veliku kamenu kuću. S vremena na vrijeme osmjehne se prijateljima koji joj iz polutame tu i tamo dobace kakvu veselu primjedbu. Zovu je da im se pridruži. Dana se ispričava time što s praga čuje maloga ako zaplače u sobi na katu.
Na nebu se polako uspinje veliki blijedi mjesec.
Dok ih promatra, Dana se nenadano prisjeća majke. Već dugo nije mislila o njoj i ovaj je nagli bljesak uspomena iznenađuje. Sa sestrom je skoro više ne spominje. Pospremile su je u pretinac zajedničke prošlosti koji doista rijetko otvaraju. Tek jedanput godišnje na majčin rođendan odu na groblje; ostave tamo buket krizantema i upale svijeću. Ako je vrijeme lijepo, posjede na kamenoj ploči, sestra popuši cigaretu i potom se svaka otputi natrag u svoj nespokoj. Ni s ocem više ne govore o toj temi. Tata već poodavno ima novu ženu, a njihovu majku spominje tek koliko je neophodno. Dana i sestra mu na tome ne zamjeraju. Dapače. Stari se konačno doima sretnim, a sam Bog zna da ga je sreća dugo zaobilazila. Strašno je reći, ali svima se njima život pokrenuo tek nakon majčine smrti. O tome naravno šute, ali to je svejedno tako.
No, večeras Dana misli o majci.
Neka prepoznavajuća slutnja uvukla se u ovu spokojnu ljetnu večer, u ovaj bujan zeleni vrt gdje pršti život i razbacani sjede razdragani i opušteni ljudi. Večeras Dana osjeća majčinu prisutnost. Gustu i mračnu nazočnost njezinog sveobuhvatnog bića. Ne kao onda kada je Dana bila djevojčica, kada je majka dolazila noću i šutke sjedila u tami spavaće sobe. Večeras majka nije neželjena gošća, vjerovnik krivnje koja ih opsjeda svo troje. Večeras je Dana osjeća u sebi. Večeras su majka i Dana jedno. Večeras je majka u Dani.
"Tu si?", oklijevajući upita Dana.
"Tu sam", iz mraka smireno odgovori Majka.
Dana nije uplašena. U tami koja se spušta nad šumom osjeća logiku majčine nazočnosti sada i ovdje. Jer ako Dana uhvati za ruku svoju majku, a ova pak svoju majku, to jest Daninu baku, a Danina baka pak uhvati svoju majku, i tako jedna za drugom svaka za ruku uhvati svoju majku, bit će to dugačak ljudski lanac kojemu se konac gubi u magli i zaboravu. U svakoj se od njih odbljeskuje spiralno proteinsko zrcalo, svaka nosi sjećanja one prethodne, izgovorena i ona prešućena, upisana u stjenkama tkiva, usnulom tumoru, naglom bljesku spoznaje nikada proživljenog iskustva. Majka je u Dani od trenutka kada je Dana ušla u majku. Majka je u ovoj tami zajedno s Danom od kada je vijeka i početka.
Ipak, ovo će za njih obadvije biti teška noć... Jer Dana sluti da majčin posjet nije slučajan... Kakvo li upozorenje nosi ovo predosjećanje? I čiji je ovaj iznenadan nemir? Danin ili majčin? Koja od njih dvije večeras pulsira izdvojenošću, krivim srastanjem? Odakle ova prepoznavajuća sjena, ovo podvojeno bivstvo? Gjde počinje Mama, a gdje završava Dana? Je li to bilo u ovom ili nekom sličnom vrtu nekoga davnoga ljeta, kada je Dana trgala latice cvijeća, a sestra joj prišla prvim teturavim koracima? Njihova je majka sjedila u hladovini i baš kao Dana noćas, promatrala svijet utrnulim staklenim pogledom. Ili je sjećanje lažno te postoji samo Dana sada, u ovom trenutku, dok sjedi na pragu kamenog zdanja i besposleno sklapa prste među koljenima? Čije je ovo mučno nepripadanje? Danino ili majčino puno godina ranije? Koja od njih dvije s prikrivenom gadljivošću promatra sebe i ostale žene s malom djecom? Njihovu umornu imitaciju sreće? Naglo stečenu svrhovitost, milost biološke nužnosti? A tek ti mizerno nesretni muževi!?! Taj očaj obmanutih i zavedenih muškaraca, upletenih u paučinu dosade i postupno nametnute nejebice? Eros u bezglavom bijegu, lažne nade pohranjene u gaćama tuđih partnera? Sve te široke komotne majice, deodorani i obavezne ortopedske sandale, jebeni mirisi homeopatskih pripravaka i organski uzgojene mrkve!?! Dana bi vrištala da smije...
Dana bi vrištala, ali ne smije...
Možda se upravo ovako osjećala i mama... Možda su se slične misli motale i njezinom bolesnom glavom. Sve odluke nakon prve mladosti niz su teških i nepopravljivih pogrešaka. Ništa ne odgovara zamišljenom. I muškarac kraj ugaslog roštilja i usnuli dječak u sobi na katu tek su nesretan nesporazum, neugodni uljezi u slobodi njezinih odluka. Ostaje samo panična potreba za bijegom i životinjska ugroženost! Večeras je samo korak do mržnje...
"Ali ja ne želim skončat' kao ti", gotovo se rasplakala Dana sakrivena u svojoj sjeni.
Iz mraka se začuje majčin šapat:
"...Misli na Miciku i mačiće... i maslac...".
Maslac!
Kako se nije ranije sjetila?!?
Zbog maslaca je majka noćas ovdje! Da je podsjeti, da je zaštiti! Upravo zato da Dana ne završi kao ona!
Odmah po povratku u grad, čim ostane sama, čim se dječakov otac otputi u ured, premazat će dijete maslacem. Pažljivo. Pomno. Od svjetlokosog tjemena do sitnih dječakovih stopala. Ponjušit će ga i cijeloga ga olizati.
I tada će sve biti u redu... Baš kao što je sve bilo u redu i s Micikom i njezinim mačićima. Jer Danina je majka najmoćnija čarobnica na ovome brijegu...
Dugo nakon što se društvo uputilo na spavanje njih su dvije sjedile na pragu velike seoske kuće. Spokojne i šutljive jedna pored druge... Pod šuštavim krošnjama usnule drevne šume... Šume, u kojoj se djeca gube i iz koje izviru bajke...
Post je objavljen 04.04.2008. u 01:26 sati.