Uprava rudnika Monte Promina zatražila je 1873. godine da o svom trošku izgradi montanističku prugu Siverić - Šibenik, što bi omogućilo proširenje rudničkih pogona i olakšalo izvoz ugljena morskim putem. Treba znati da je to razdoblje industrijske revolucije, razvoja parobrodarstva na Zapadu i da je potražnja za ugljenom bivala svakim danom sve veća, što je tražilo učinkovitiji prijevoz ugljena od Siverića do šibenske luke. U svrhu iznuđivanja koncesije za prugu Siverić - Šibenik u listopadu 1873. godine otputovali su u Beč šibenski načelnik Ante Šupuk, zastupnik Bioni i izaslanik ugljenokopa Geisser. Pozivu načelnika Šupuka da pošalju svoga izaslanika nisu se odazvali Drnišani, jer su smatrali da bi tako učinili uslugu jednom nenarodnom poduzeću. Vlada nije udovoljila molbi šibenčana i uprave Monte Promine. Ovaj pokušaj učvršćivanja talijanskog kapitala u Dalmaciji doveo je do izravne intervencije Austro-Ugarske vlade u željezničkom pitanju, pa je 1. svibnja 1874. u Carevinskom vijeću izglasan novi zakon kojim država preuzima izgradnju željezničke pruge od Siverića do Splita s odvojkom Perković-Šibenik. Radovi su započeli 16. lipnja 1874. godine. Radost zbog gradnje ove željeznice bila je velika. Splitski narodnjaci tim povodom su poslali zadarskom Narodnom listu brzojav sljedećeg sadržaja: „Danas je prvi udarac mašklina odjeknuo na gradnji željeznice koja će nas sjediniti s prekovelebitskom braćom. Živio naš kralj i car! Živila Trojedna kraljevina!”
Koncesiju za gradnju pruge Perković – Šibenik imali su autonomaški vođe Ante Bajamonti i Nikola Trigari, koji su zajedno s upravom gradilišta nastojali zaposliti što više tzv. regnicoli - talijanski radnici koji su dolazili u Dalmaciju radi zaposlenja. Zbog zapostavljanja domaćih radnika na gradnji pruge došlo je do većeg sukoba i neke vrste štrajka u Šibeniku 1875. godine.
Pruga Siverić-Šibenik bila je gotova 1876., ali još nije bila predana uporabi. Prvi pokusni vlak iz Šibenika stigao je u Siverić 15. svibnja 1877. Pruga Siverić -Split i Perković-Šibenik službeno je otvorena 4. listopada 1877. Vlak je od tada prevozio putnike i trgovačku robu. Prvi vozni red (Povozni dobnik) objavljen je 6. listopada 1877. u Narodnom listu.
Pruga Siverić-Split duga je 83,182 km, a Perković-Šibenik 21,683 km. Na pruzi Split-Siverić sagrađeno je dvanaest postaja, a na odvojku Perković-Šibenik samo dvije. Izgrađena su također četiri tunela u ukupnoj dužini od 766,5 m.
Prema izvještaju Ravnateljstva državne željeznice dalmatinske za 1878. godinu, promet putnika bio je mali - oko 20 putnika po vlaku. Od ukupnog brutto prometa 61,39% otpalo je na ugljenokop Siverić.
Dalmatinski zastupnici dr. Lovro Monti i dr. Miho Klaić podnijeli su 1. lipnja 1881. godine prijedlog u bečkom parlamentu, da se Dalmatinska željeznica produži do Knina te da se poveže sa željezničkom mrežom Monarhije dolinom Une. Pitanje izgradnje pruge Siverić-Knin ponovo je pokrenuto u bečkom parlamentu 5. svibnja 1883. Tom prilikom istaknuto je da bi izgradnja stajala 1.700.000 forinti i da bi nakon toga čitava pruga postala aktivna, jer bi uključila i Knin, koji je bio središte trgovine s Bosnom. Predložena je, također, izgradnja radionica za popravak lokomotiva, jer je njihovo slanje za popravak u Maribor bilo preskupo.
Zakonom od 5. lipnja 1883. odlučeno je da će se pruga Siverić-Knin graditi o državnom trošku. Radovi na gradnji pruge započeti su u studenom 1885. godine. Pruga se gradila preko Kosova polja. Dovršena je 7. lipnja 1888. godine kada je i svečano otvorena. Na otvorenje dionice Siverić-Knin bio je pozvan šibenski biskup Fosco koji je došao u društvu kanonika Markovića i fra Ivana Šimunovića. U Siveriću im se pridružio i tadašnji drniški dekan. Pruga Siverić-Knin je duga 19,7 km, a izgradnja je stajala 1.626.474 forinte ili 821.563 forinte po jednom kilometru.
Zbog nepovezanosti dalmatinske pruge sa željezničkom mrežom u sjev. Hrvatskoj i Bosni sve do početka 20. stoljeća glavni udio u njezinu prometu imala je otprema ugljena iz rudnika u Siveriću. Prema podacima splitske komore ukupni promet na dalmatinskoj pruzi od 1890.-1893. iznosio je 2.037.934 kvintala (q), od čega na prijevoz mrkog ugljena od Siverića otpada 1.750.626 q. Po pojedinim godinama taj je prijevoz iznosio: 1890. - 337.431 q, 1891. 461.362 q, 1892. - 459.613 q, 1893. - 453.298 q.
Da bi se olakšao prijevoz ugljena iz Velušića u Jabuku i odatle u šibensku luku austrijska vlada je odobrila izgradnju montanističke pruge Jabuka-Drniš-Velušić. Radovi na pruzi počeli su u drugoj polovini 1901., a izvodio ih je poduzetnik Ivanitzky.
Pri otkupu zemljišta na trasi pruge nanesene su velike nepravde tamošnjim seljacima. U Velušiću se 1m2 vinograda plaćao po 25 soldi, a 1m2 vinograda drniških trgovaca u lokvi (bari) 3-4 krune i više. Pruga je svečano otvorena 16. svibnja 1902. godine. Na prvoj službenoj vožnji, u kojoj su sudjelovali predstavnici namjesništva, ravnatelji ugljenokopa Velušića i Siverića te razni inženjeri i gosti, vlak je doživio nesreću. Kompozicija koja se sastojala od lokomotive i triju putničkih vagona krenula je iz Jabuke, a kada je prešla potok Terzibalijić i došla na nasip (visok oko 20 m), tračnice su se uleknule, što je dovelo do slijetanja dvaju vagona i lokomotive. Zahvaljujući prisebnosti strojovođe koji je na vrijeme zakočio lokomotivu ova prva službena vožnja nije završila tragično. Za nesreću su jedni krivili kišu, a drugi izvoditelja radova.
Spoj dalmatinske željeznice sa sjevernom Hrvatskom nije uspio sve do propasti Monarhije. Do povezivanja sa Zagrebom preko Gračaca došlo je tek 1925. godine. Krnja dalmatinska željeznica svakako nije bila ono što su tražili politički i privredni krugovi u Dalmaciji. Naime, zbog nepovezanosti ove pruge sa željezničkom mrežom u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni njena gospodarska korist bila je neznatna. Za gradnju dalmatinske željeznice utrošeno je 11,000.000 forinti, a kada je puštena u promet radila je redovito sa stalnim godišnjim manjkom od oko 80.000 forinti. Bečka je vlada lakše snosila i taj manjak nego da - nastavivši gradnju - poveže željezničkom prugom Hrvatsku i Dalmaciju, čemu su se osobito protivili mađarski vladajući krugovi. I Austrija i Mađarska imale su već izgrađene luke u Trstu i Rijeci, pa im nije bilo stalo do toga da otvaranjem novih pruga prema jugu omoguće brži razvoj dalmatinskih luka.
Post je objavljen 03.04.2008. u 22:36 sati.