Kao staklo što razbilo se u 100 komadića...tako moja sreća razbila se,i rasjekla mi osjećaje...raskrvarila uspomene...nezaboravne trenutke provedene s tobom,prekrila nekim tmurnim maglenim plaštem...Svi tvoji pogledi,osmjesi i lijepe riječi usjekli su se u moje srce...baš kao što i svađe su ga rasjekle...Jednom davno bio si mi sve...A sad kad na tebe pomislim,srce od bijesa,poželi iskočiti iz mene...suze same od sebe slijevaju mi se niz lice...a ja želim zaboraviti,samo zaboraviti...ali ipak jače je od mene...tjeram te iz sebe,sama sa sobom se borim,želim te mrzit,al prokleto te volim...ne prihvaćam ovo ...ovo nije kraj...nezaslužujemo ovakav kraj...ne ja...ne ti...ne mi...ti si mi noć,i dan,sunce i zvijezda...ti si mi san i java...neznam možda ljubav....možda zaljubljenost...ali što god bilo ja bez tebe više jednostavno nemogu...
Post je objavljen 03.04.2008. u 21:07 sati.