I evo me tu gdje jesam, na ovaj tmurni kišni dan razbijam, ubijam vrijeme krateći pisanjem i razmišljam o tome kako da vrijeme skratim..
Kao ono proljeće je..trebalo bi biti sunca.šetnje, ljubljenja, cvrkutanja a samo kiša..ta dosadna tekučina, koja se sliva sa ovog naporno sivog neba i ne da mi da se nasmijem..ili je možda nešto drugo u pitanju..ne znam ni sama..
VOLIM BOJE..šarene, osvijetljene, vedre boje..Uvijek mi nekako pomognu da se probudim..ili da usnem u divna maštanja..pomognu mi... probuditi u meni onaj dječji san da će opet sve biti iskreno, vedro i sretno kao tada..ali ne, dosadna kiša i ove kapi ubiju mi svaki optimizam i moje najbolje doba godine...i ako i ljeto volim..
VOLIM ŽIVOT...
VOLIM MAŠTATI..da ću i ja jednom biti ta koja će moći pokretati planine, buditi nadu i vratiti izgubljeni sjaj ovom istrošenom svijetu...svi to volimo..svi se nadamo....
A SADA, DOK JOŠ PADA OVA KIŠA..nadam se da će prestati.....
Post je objavljen 03.04.2008. u 16:33 sati.