...Pricu o toj Bosanki cula sam u Berlinu,prije mog dolaska ovamo.Cijela njezina obitelj nasla se u izbjeglistvu:muz,
djeca,muzevljevi roditelji...A onda se pocelo suskati da ce njemacke vlasti deportirati izbjeglice natrag,u Bosnu.U strahu od povratka zena je zamolila lijecnicu da joj napise laznu uputnicu za psihijatrijsku bolnicu.Dvotjedni boravak na psihijatrijskome odjelu bio je za nju udah slobode,tako snazan i omamljujuci,da je odlucila da se vise ne vrati.
Izgubila se,nestala,promijenila identitet,tko zna sto je s njom bilo,ali se vise nije vratila svojima.
Cula sam na desetine slicnih prica.Rat je za mnoge bio gubitak,ali i dobar razlog da se odbaci stari zivot i zapocne novi.Rat je zaista mijenjao ljudske zivote.Cak su i ludnica,a onda zatvor i sudnica,postali normalnim zivotnim varijantama.
Nisam bila sigurna kako u tom smislu stoje stvari sa mnom.Mozda sam i ja trazila alibi.Nisam imala izbjeglicki status,
ali se kao izbjeglice nisam imala kamo vratiti.Barem sam se tako osjecala.Mozda sam i ja,kao i mnogi drugi,
podsvjesno prisvojila tudju nesrecu da bih imala unutrasnju ispriku da se ne vratim.S druge strane,nisu li raspad zemlje i rat bili i moja nesreca i razlog da se ode?Ne znam.Znam samo da sam odavno bila otputovala,a nisam jos nikamo bila stigla...
Post je objavljen 03.04.2008. u 15:30 sati.