Nekoliko sam puta u svojim postovima spominjala tatu - Čika. Poznajem ga otkad znam za sebe. Rođeni je Bjelovarčanin, otac je klinca koji ide sa Zmajom u razred i na plivanje. Nosi isto ime i prezime našeg nekoć popularnog pjevača zabavne glazbe - Darka Domijana.
Da dočaram njegovu osobnost (za one koji me tada još nisu čitali), ponavljam dio posta iz srpnja 2006. godine:
Slabo mi radi mozak ove dane, jučer sam provela poslijepodne na bazenu i opet nisam zaplivala do pod kraj. A onda me je razveselio dolazak našeg prijatelja Čika. On je jedan poseban tip, da ga nema trebalo bi ga izmisliti. Čik mu je nadimak, a ime i prezime kao u jednog našeg šlager-pjevača starije generacije, pjevao je pjesmu o jorgovanima, mislim...E tako, Čik ima punih 56 (pedesetšest) godina i izgleda super za svoje godine. Zakleti je roker i ima svoj mali bend, s kojim nastupa po svugdje. U stvari dobro pjeva i svira, pogotovo kad opali po stvarima od Stonesa i Zeppelina. U biti je jadno da tako talentiran, nije dalje dogurao. Otac je troje djece i od prije šest
godina - udovac. Žena mu je bila prekrasna, od vanjskog izgleda do svega ostalog - kuhanja, šivanja, štrikanja, crtanja, nije bilo toga čega se nije primila. Normalno, ostala je neprežaljena i nikad zaboravljena.
E pa Čik je zakleti nepušač, pa se kod njega puši samo vani preko ljeta, a zimi po jedna cigareta uz kavu. Već sam mislila da će mi dan proći u dosadi, kad evo ga - stiže...
Već na ulasku prigovara na glas, kako on nikad ne bi dozvolio kupanje na bazenima u šuškavim hlačama do koljena. Veli :"doma suši livadu, a onda ih dođe oprati na bazen". Onda je skočio u vodu, otplivao par puta gore-dolje i nastavio varijacije na temu :" ovi s brda uopće ne režu nokte, sad me jedan odrapio ko s mačetom, u vodi", onda priča kako je sve bilo bolje nekad, kad je vladao red, rad i disciplina. Ja se valjam od smijeha, ljudi ga gledaju...Ko ga pozna, se ne čudi, a klinci (nove generacije), ga posmatraju ko aliena.
Sjećam se, lani je nekog klinca, nasumce - poslao da mora oprati svoje "japanske noge" pod tušem. Klinac je ribao noge, jadan i ogledao se kad da šmugne u bazen. Čik ga je naravno, zaboravio istog trena kad ga je poslao pod tuš. Poslije sam ga pitala - što su mu to "japanske noge", a on je odvratio da mu je to - prvo palo na pamet.
Cijeli dan, danas, mi se mota po glavi i prisjećam se stvarno nezaboravnih trenutaka koje smo proveli zajedno u društvu. Jednom smo prije Božića išli u šoping u Mađarsku. Nosio naš Čik 700 DM. Pa nije mijenjao u mjenjačnici, pa ga frajer na cesti preveslao, dao mu manje forinti, odmah je u startu popušio sto maraka. Moj zakoniti i ja uvijek u šoping idemo s popisom i obavimo kupnju za čas, pa smo tako i tada. A onda smo sjeli na klupu, s pogledom na unutrašnjost trgovine, kroz staklo... A tamo naš prijatelj trpa u kolica, sve što mu treba i ne treba. Leta po dućanu ( a dugački kaput za njime ), onda još za to sve kupljeno lovi i kartonske kutije, kojih naravno - nema. Na kraju posudio od nas lovu, jer je našao nešto zgodno ( to zgodno nisam nikad vidjela da je koristio ), pa na kraju vidio špajz-servis za 50 maraka, ali više nismo imali love ni mi. Kukao je, jer je već vidio sebe kako jede Božićnu sarmu, iz lijepih bijelih tanjura s crnom grančicom. No kako je u šopingu teško naći nekoga s viškom love, morali smo nazat, bez špajz-servisa. Onda je kukao do kuće, a mi dvije ( njegova žena i ja ) smo jele suhe kobasice na stražnjem sjedalu. On je prigovarao ženi što je nakupovala desetak limenih piksi s poklopcima, a mogla je za iste novce kupiti limene pikse s keksima i imati i kekse uz njih. Ona se opravdavala da su prazne pikse bolje, jer su bijele, s crvenim gljivicama i obrnuto, i da će ih biti lijepo vidjeti u kuhinji pune kolačića. No njega je teško bilo uvjeriti da su prazne bolje od punih...
A jednom se za sinov prvi rođendan malo nacvrcao i krenuo nazivati rodbinu u Šibenik. Stalno je dobivao neku jadnu stariju ženu i ona mu je uzalud objašnjavala da ima krivi broj. A on je nju uporno uvjeravao da se ona javlja s tuđeg telefona. Kad je već stvar prešla granicu, žena mu iskopčala telefon iz zida. A cijelu stvar je susjed snimao s kamerom, da nije ni znao. To je bio živi šou.
Sad je trenutno usredotočen da svog juniora ( koji ide s mojom malom u razred ) - priredi da bude glavni frajer. Mali je simpa i inteligentan i tata-Čik ima prvu i osnovnu stvar riješenu. Sad mali s njime ide na sve moguće koncerte u lijepoj našoj, Austriji, Mađarskoj i stjeće glazbeno obrazovanje u rokerskom pogledu. A u školi je odličan i ima povijest ( zamisli povijest ) u malom prstu. A njegovi štosevi i komentari zabavljaju cijeli razred. Eto tako mi je jučerašnji susret s prijateljem Čikom ponovo vratio inspiraciju za post i vratio lijepa sjećanja kad smo se svi više i slađe smijali.
Po dojavi jedne Zmajine klinke iz razreda, pronađoh ovo na you tube-u.
Snimljeno je u šumi na Barutani, u kojoj su pale prve žrtve rata kod nas.
Post je objavljen 04.04.2008. u 12:00 sati.