...pitam se gdje su nestali svi moji snovi,sve što sam nekad željela,o čemu sam sanjala...sve se promijenilo,jer je na trenutak On opet bio tu i shvatila sam da ništa drugo nije nikada bilo tokliko važno kao sad ovo,a to ne mogu imati...već je prošlo previše vremena i trebala sam krenuti dalje,nastaviti život bez stalnog osvrtanja na prošlost...jer što je bilo,bilo je,to se nikada vratiti neće...bili smo zajedno na Uskrs...opet me pratio do kuće i stajali smo na ulici sat vremena ako ne i više...opet se sve vratilo i ne mogu prijeći preko toga...znam da sam opet ja popustila i možda nisam trebala...ali bila sam sretna...jedan od rijetkih trenutaka u mome životu kad sam bila istinski sretna...nastavili smo dalje kao prijatelji...bilo mi je drago zbog toga,zato što nas dvoje možemo prijeći preko svega i iskreno razgovarati...možda drugačije ne bi ni valjalo...a sad...jedini,sve je tako glupo bez tebe...nismo razgovarali već danima,sama sam na neki način tako odlučila,razljutilo me sve to među nama u trenutku i samoj sam sebi postavila neke granice...ma neka ljudi govore,nek mi stave okove,još više ja,još jače znam,ne puštam te sad...i svi mi govore da tome treba stati na kraj...kao on mene ne poštuje,nije mu stalo,ne voli me(ZNAM i sama),sve mora biti kako njemu odgovara itd..itd...ali hello ljudi=ja ga volim,ja sam još uvijek na istom mjestu nakon godinu i po,a VI?Zapitajte se malo...nitko od vas nije bio dovoljno odlučan,dovoljno na neki način 'jak' da izdrži i nekoliko mjeseci,tjedana,dana...i nakon malo problema odustajete...pa znate što=niste dovoljno voljeli,to nije bilo 'ono' nešto za vas...ok...treba isprobavati i tražiti tu pravu stvar...ali vi i kažete da tog nekog s kim ste trenutno 'volite',pa tko od vas zna uistinu što to voljeti znači?Možda ne znam ni ja,možda nisam nikad bila voljena,ali jedno znam=ljubav je opraštanje,prelaženje preko svih pogrešaka,nikad zaboravljanje,prihvačanje,u ljubavi nisu važne izgovorene riječi,jedno 'volim te' najčešće ništa i ne znači,djela su ono što se broji,važno je koliko možeš izdržati i nikad ne odustati,koliko god te lomilo sve oko tebe,koliko god boljelo i koliko god patnje je potrebno...zato se u životu samo jednom može iskreno voljeti...samo jednom...možda ni ja nisam doživjela to 'jednom',ali sve što sam nabrojala sam prošla,a i dalje ne posustajem i dalje sve riječi i svi ljudi ne mogu mi reči da PRESTANEM,jer ako uspiješ zaboraviti,na bilo koji način,nikada nisi stvarno volio...nikad ne zaboraviš ono što jednom zavoliš...nisam odustala od njega i nikad neću,nisam nikad svoju 'ljubav' pokazivala nikome,mada sam i trebala njemu,jer to mi zamjera,samo sam ga pustila do on odustane,da ode,ali i svaki put mu dopuštam, da se vrati...ni to nije uredu, ne može biti,jer pritom zaboravljam na sebe,svoj ponos...ali ja sam tako odlučila i sad sama nosim taj križ...već predugo traje da za mene ne bi bilo iskreno,već sam nekoliko puta ljudima dopustila da unište ono malo od svega što je ostalo s njim,ali neću i ovaj put da bi drugi bili zadovoljni...već su nas ljudi razdvajali,nekidan smo si nas dvoje obečali da se to više neće dogoditi,nikada više,ne zbog drugih ljudi...tek kad mi on kaže da je kraj svemu,da me ne želi vidjeti i čuti,da ne želi to 'prijateljstvo',e tad ću otići,ali ne i zaboraviti,ne prestati voljeti,jer ja sam naučila da i kad s nekim ne razgovaraš 6 mjeseci i dalje možeš voljeti,boli,previše boli,ali da bi riječi koje su izgovorene bile istinite=ne prestaješ voljeti...to što se ja njemu sad neću javiti,ne,ja nikad nisam prva,to je stvar nečeg drugoga,onog što mrzim,mog jebenog ponosa...a sad 'volite' i lažite sebe..mene više ne...nisam nikoga ni pitala pa mi ne trebaju vaše riječi,ne govorite mi da stavim toču i kažem da je kraj...to poglavlje u mom životu još neće dobiti svoju točku...neću iz inata...
Post je objavljen 02.04.2008. u 16:57 sati.