Vratila se među žive.
Hvala Bogu da je, bilo je i vrijeme. NIsam je onako mogla više gledati. Kvragu, ne možeš se tako ponašati.
Znam u čemu je problem.
Kakav problem?
U klincu sam.
Neću reći ništa, napisati ništa. Ima da lektiru pišem. Već tri dana, a nijedna napisana.
Ne mogu. Liježem s jednom mišlju u krevet, s tom mišlju se i dižem ujutro. I cijeli dan mi je u glavi. Pretjerujem? Nadam se da ne. Nadam se da nije previše. Nadam se da neće uzrokovati ništa. Ali sorry, vezala sam se. Priljepila sam se. Zakačila sam se. Zavoljela sam! I ne mogu protiv toga, ne želim protiv toga. I želim s njim, želim njega, želim sve to. Neću loše dane, loše sate, glupe minute. Ne želim sranja. NIKADA.
Zauvijek.
Da.
Nisam kriva što ponekad hoću samo zagrljaj. Samo poljubac. I samo jednu toplu riječ. Puno znači, i ne mogu protiv toga. I jedva čekam danas. Neću ići u taj Sisak, nit ikuda drugdje, samo da mogu otići. Napokon. Napokon.
Napokon.
Previše.
"This place is so empty My thoughts are so tempting I don’t know how it got so bad."
Samo riječi iz pjesme. Uvijek slušane. Uvijek podsjeća. Uvijek ...uvijek.
Da.
Skuliraj se.
Oke.
Sve je dobro. Naravno.
Bože, molim te stalno. Znaš što.
Post je objavljen 02.04.2008. u 13:51 sati.