Teško je. Trenutak je za pamćenje. Osjaćam unutarnji razdor. Bol. Ne želim osjećati grižnju savjest. Nadam se da je sve gotovo, da je iza mene. Moram prestati razmišljati. Trebam mir, a nema ga; nema vremena za to. Sve ide prebzro. Gubm tlo pod nogama, ne gledam u daljinu. Osjećam gorčinu oko srca.
Ne mogu se vratiti. Gotovo je. Zadan je zadnji udarac. Nestajem, polako i nečujno. Mari li itko? Mrzim ovaj osjećaj. Mrzim. Želim happy end, želim ljubav, želim sreću, a nabasam na sve drugo. Ponovno sam pao, pokleknuo. Ne mogu se dići. Život me je previše vezao za dno. Nekoliko zraka sunca prodire do mene. Ipak, osjećam prazninu, neispunjenost, a iznad svega strah. Strah od samog straha. Bojim se.
Ne želim se suočiti sa sudbunom. Ne želim plakati nad gotovoim stvarima, ali mi treba nešto ili netko za ove teške dane. Treba mi zaklon i mir. Uništavaju me, a ja se ne branim. Treba mi snage za dalje.. treba mi volja za naprijed. Ponovno sam na rubu. Spasite me, ako već i nije prekasno...
Žao mi je zbog cjepidlačenja. Ovaj post sam napisao za sebe, da se lijepo nasmijem kad rješim probleme...
Post je objavljen 02.04.2008. u 00:28 sati.