Dan kao izmišljen za davanje obećanja. Taj izazov je teško propustiti. Na primjer da više nikada neću lagati. Koliko sam lagao do sada, koliko i kome? Činjenice, otužne i realne, pritišču uza zid, sužuju manevarski prostor. Jesam li ili nisam? Ne znam. Je li to izbjegavanje istine ili laži? Šta ako doista znam, da sam lagao, bio i ostao toga svjestan. Kako izjmjeriti težinu laži, ocijeniti njezine posljedice i osmisliti pravičnu nadoknadu za pričinjenu štetu?
Kako obilježiti dan kad se laži i varke opravdavaju - datumom? Kamo smjestiti svakodnevne lažljivce, lažljivce od zanata, ima li načina prisiliti barem njih da jedan dan u godini ne lažu? Može li se uspostaviti razlika između opravdane i neopravdane laži? Možete li zamisliti notornoga lažljivca da vas obdari istinom? Srušio bi cijeli sustav vrijednosti građenih na laži, ali i ozbiljno okrznuo, ako ne i nokautirao istinu.
Preobraćanje lažljivaca - nije li to Sizifov posao? Gdje uposliti novopridošle istinoljupce? Pridružiti ih onima koji nikad nisu lagali, ili formirati novu kartoteku? Hoće li novoopoštenjeni biti pošteniji od onih koji su se dosad odlikovali poštenjem? Kako oformiti povjerenstvo koje bi moralo učiniti red u neredu, u kakvim ga omjerima sastaviti da ne bude nezadovoljnih. Slutim kompromis o prešućivanju prvotravanjskih spaćki, da ne bi odudarale od onih uobičajenih, svakodnevnih...
Poučen minhauzenovskim tumačenjima događaja, spoznaje da je Pinokijev nos poznatiji od nosa Syrana de Berzheraca, nema druge nego zatvoriti se u sebe, što je pogubno, drhturiti u glibu, nadajući se smanjenju razine prije onoga kritičnoga: ne talasaj!
Post je objavljen 01.04.2008. u 19:31 sati.