Marketing
Dijete u vremenu... =)
Hey ho....
sretan vam svima prvi april, nadam se da ste nekome već smjestili neku zezanciju i da je netko vama i da ste se dobro zabavili... Hm, ovi protekli praznici su prošli okej, nisam ništa učila, nisam ništa čitala,
nisam ništa ozbiljno radila. Samo sam se odmarala i zabavljala. Malo kod kuće, malo u Stageu, malo u drugim kafićima i tako. Hihi... Frendovi i zabava na prvom mjestu.
Fuckin' škola je opet počela, test odmah prvi dan, ispitivanja i te stvari. A baš je gadno krenulo, nema veze, nalazimo mi zabavu i u obvezama... Jel' tako narode?
Eto, zapravo je to to, što sam htjela napisati. Al jedna stvar mi dosta zaokuplja mozak... I muči me, kljuca, ne da mi mira.
Sigurno ste već čuli ili vidjeli neke stvari koje se dešavaju u našoj državi. Jeste li primjetili kako je onaj general poubijao ljude, kako se djeca mog godišta ubijaju, bježe od kuće, kako u Zagrebu sve više ima onih huligana po parkovima i kako nitko ništa ne poduzima... A to je najgore, čak mogu priznati da mediji najviše pridonose svijesti građana i ukazuju na probleme koje oni očito ne bi sami primjetili. Kako se malo brinemo za malog čovjeka, dopustimo neuravnoteženim osobama da naruše život i pobjegnu tko zna gdje. I što je najgore, nitko se zapravo ne trudi stati tome na kraj. Rijetki.
Ono što mene najviše zanima, nadam se i vas, je to kako mladi ljudi ginu (na cestama ili se ubiju). I nekako me hvata panika. Ako netko od mojih poznanika izgubi život, prijatelja ili sugrađanina, cijeli moj mali grad bi se digao na noge i jedno mjesec dana bi samo brujalo o tome. Također mislim da kad na vijestima jave za samoubojstvo na neki način onaj koji se ubio potiče ovog drugog koji se želi ubiti a nema hrabrosti. Shvaćate što mislim? I on potaknut ovim koji se ubio dobiva tu hrabrost. Isto tako, mladi koji ginu na cestama, to je meni stravično, toliko mladih, toliko života, toliko osoba. Nestade. Stalno govore kako su pooštrili mjere, kako sad paze na svaku sitnicu. Ipak nije dovoljno. Nažalost, još se gine u velikom broju. A kako tome stati na kraj? Ne znam, ne vidim načina. Samo edukacijom, koju mi shvaćamo preolako, čini se. 
Još jedna stvarčica. Jeste li primjetili kako vrijeme brzo leti? To mi padne najteže kad sam subutom u gradu-dođem oko pola 9 i da za čas moram ići kući-smijem ostati do 1. I onda mi taj odlazak kući teško pada, gledati kako drugi još ostaju, vesele se,
plešu, piju,
druže se
i te lijepe stvari. 
Eto, to je to za danas od mene... Čujemo se, vidimo i čitamo. Ostavljam vam velike pozdrave... 
Post je objavljen 01.04.2008. u 17:45 sati.