Prošli tjedan bila sam s djecom u restoranu.
Moj šestogodišnji sin upitao me može li reći molitvu
zahvalnicu prije jela. Kada smo pognuli glave,
rekao je:"Bog je dobar. Bog je divan.
Hvala ti na hrani, a zahvalio bi ti još više kada
bi mama naručila sladoled za desert.
I sloboda i pravda neka bude za sve! Amen!"
Uz smijeh nekih ljudi koji su sjedili u blizini,
čula sam i primjedbu jedne žene:
"Evo što nije u redu s ovom zemljom.
Današnja djeca čak ni ne znaju kako moliti.
Moliti Boga za sladoled! Ne mogu vjerovati!"
Kada je moj sin to čuo, briznuo je u plač i pitao me:
"Jesam li pogriješio u molitvi? Je li Bog srdit na mene?
" Dok sam ga grlila i uvjeravala da je učinio
nešto divno i kako Bog sigurno nije srdit na njega,
jedan stariji gospodin prišao je našem stolu.
Mahnuo je mom sinu i rekao:
"Slučajno znam da Bog misli da je to bila divna molitva."
rekao je. "Zbilja?" pitao je moj sin. "Časna riječ!"
odgovorio je čovjek. A, onda je poluglasnim šaptom dodao
(nadajući se da će ga čuti i žena čija je
primjedba sve ovo započela) :
"Šteta da ona nikada ne moli Boga za sladoled.
Ponekad je malo sladoled dobro za dušu."
Naravno, za desert sam djeci naručila sladoled.
Moj sin je nekoliko trenutaka gledao u sladoled,
a onda je učinio nešto čega ću se sjećati cijeli život.
Uzeo je zdjelicu s sladoledom, te ju je bez riječi
odnio onoj ženi. Nasmiješio se i rekao joj:
"Ovo je dobro za vas.
Ponekad je sladoled dobar za dušu,
a moja je duša već dobra."
Post je objavljen 01.04.2008. u 10:50 sati.