"Evan opet kasni." Amelia prijezirno otpuhnu i smjesti se u naslonjač, prolazeći rukom kroz uvojke svoje lepršave crne kose. Njezin oštar, nestrpljiv pogled prikovan za kazaljke zidnog sata odavao je tragove krajnje neprijateljskog raspoloženja.
"Evan uvijek kasni", odvratih krotko i nastavih nanositi najnoviji tamnocrveni karmin na napućene usnice, ne pridavajući previše pažnje njezinoj napetoj šutnju .
"Ne mogu vjerovati da me pušta da ju ovoliko čekam!", promrmljala je naposlijetku i dohvatila bananu iz okrugle tamnoplave posude sa voćem što je stajala na noćnom stoliću. Bila je izrazito nervozna još od ranog jutra, otkako je Evan poslala pismo u kojem je najavila svoj dolazak jer, kako je navela, ima važne vijesti za nas.
"Pa otkud ona zna da ju čekaš?", uzvrati Amanda retoričkim pitanjem i otvori prvi modni magazin koji joj se našao pri ruci. Znatiželjno je promotrila našu tetu, žmirkajući pri tračku predvečernje svjetlosti koja je žustro poigravala na njezinom blijedom, porculanskom licu.
Amelia joj uzvrati pogled i s gađenjem iskrivi usne. "To ne mijenja stvar. Nemoj da ju braniš!", povikala je, odgrizavši komad zrele banane.
"Kako god", reče Amanda pomirljivo, zagledana u članak o održavanju kose.
Ustala sam se od stolića za uređivanje, odlažući šminku u ladicu optočenu srebrom i šarenim kamenčićima. Uzdahnuvši, promotrila sam svoj nestvarni odraz u zrcalu, nedodirljivu ljepoticu, vitku plavokosu djevojku preblijede puti i očiju ophrvanih mržnjom i hladnoćom. Beskonačne dubine tih zelenih zjenica su me nekako upitno gledale iz zamagljenog stakla, otkrivajući početke tisuća priča što su u njima obitavale. Ponekad mi se činilo da ih sve poznajem i razumijem, ali ponekad bih imala utisak da mi svaka od njih predstavlja još jednu nepoznanicu u nizu.
Poučene iskustvima, krvave usnice se razvukoše u zadovoljan poluosmijeh, ali nisam mogla ustanoviti da li sam to učinila ja ili djevojka u ogledalu.
"Maggie, gdje su ti roditelji?" Ameliin zvonki, melodični glas oštro prekide moju misao.
Trgla sam se, pogledavši ju preko ramena. "Ne znam." Slegnuh ramenima. "Mislim da su u sobi."
"Zovite ih. Ne mogu se sama nositi sa Evan", zaječa ona i teatralno sakri lice u šake.
Amanda frknu. "Dobro, dobro, dosado. Idemo." Ona hitro odbaci magazin na stol i skoči na noge, zamahnuvši slapom prekrasne, zlatne kose. Obuhvatila je rukom moje zapešće i povukla me prema stepenicama, ne obazirući se na Ameliino gunđanje koje je svakim proteklim momentom postajalo sve glasnije i neprijatnije.
***
Pokucala sam na vrata.
"Voldemorte...? Lujiza...?" Moj baršunasti glas se izgubio u besmrtnoj tami hodnika.
Nije bilo odgovora.
"Možda nisu unutra", pretpostavila je Amanda, mreškajući nos.
Ponovno sam pokucala, još jače i odlučnije.
"Očito je da nisu unutra", reče Amanda nakon još nekoliko dugih trenutaka tišine. Primila je rukav moje svilene košulje u namjeri da me odvuče od spavaće sobe naših roditelja, ali nisam joj to dopustila.
"A gdje bi drugdje bili?" Pritisnuh tešku, metalnu kvaku i odlučno odgurnuh vrata.
A tamo, u sobi osvijetljenoj blagom svjetlošću voštanica, između zidova crnjih od noći, dočekala nas je šokantna, neočekivana slika; Voldemort je ležao povrh Lujize i, glasno uzdišući, privijao svoje obnaženo tijelo uz njezino. Odjeća razbacana po mramornom podu i crveni, satenski pokrivač što se uvijao pod njima dopunjavali su prizor suočen sa mojom sviješću, tjerajući me da razrogačim oči i razjapim čeljusti najviše što sam mogla.
Amanda se diskretno nakašlja, mrtva hladna. "Erhm... trebali biste sići. Evan će doći svakog trena i..."
"OK... zatvori vrata... ", promrmljala je Lujiza, a da joj nije dopustila ni da završi rečenicu.
Ja sam i dalje nepomično stajala, u šoku, zureći u njih.
"Hajde, Maggs... ", Amanda mi nonšalantno mahnu dlanom pred očima, ali nije upalilo. Shvativši da sam upravo doživjela najveću traumu u životu, ona položi ruku na moju bradu i silom mi zatvori usta, a onda me prebaci preko ramena kao vreću krumpira i stade nositi prema dnevnoj sobi.
***
Vrisnula sam, bezuspješno pokušavajući time otjerati neugodnu sliku koja mi nikako nije htjela napustiti misli.
"Što se dereš kao jagnje pred Prvi maj?!" Evan je s prekriženim nogama sjedila na stolu i nervozno pušila cigaretu koja je stvarala gusti oblak dima nad njezinim lijepim licem. Kroz sivilo razaznavao se samo sjaj njezinih besmrtnih, crnih očiju i jaki narančasti karmin koji joj je prekrivao pune usnice. Pročistila je grlo, a potom mi zamahom ruke dala do znanja da želi smislen odgovor na svoje pitanje.
Amanda me je vješto položila na kožni kauč i pohitala da mi donese vode. "Pusti ju, Evan. Mislim da je zanijemila od šoka", nacerila se, dohvativši kristalnu čašu iz plakara.
Amelia se teatralno nakašljala i rukom rastjerala dim koji se počeo širiti po cijeloj prostoriji, lijepeći se za svilene zastore i svježe okrečene zidove. "Što se desilo?", upitala je, pomalo zabrinuto, sjednuvši se kraj mene. Osjetila sam kako me je zaštitnički obgrlila oko struka, kao što je činila svaki put kad bi zamijetila da sam uznemirena ili, u ovom slučaju, potpuno zgrožena.
"Ah, ništa posebno. Upale smo Lujizi i Voldemortu u sobu u krivom trenutku", odvrati Amanda hladno. Usula je vodu u čašu i, nakon nekoliko trenutaka tišine ispunjene samo žuborenjem prozirne tečnosti po dnu, sjela se sa moje druge strane i natjerala me da otpijem dug gutljaj.
Evan i Amelia se pogledaše. Shvatile su poruku.
"A koliko sam im samo puta rekla da nabave ključ za ta vrata?" Amelia zakoluta svojim zelenim očima.
"Očito ne dovoljno puta, sestrice", nakezi se Evan, a potom se sagnu i ugasi cigaru u maloj, ljubičastoj pepeljari koju je uvijek nosila sa sobom. Prije no što je Amelia uspjela odgovoriti, ona nastavi. "A imaju li ljubavnici namjeru već jednom sići? Upozoravam vas da nemam vremena za bacanje."
Amanda kimnu glavom i osloni se leđima na šarene jastuke. "Ne brini, bit će tu za koji tren."
***
Zidni sat je otkucao ponoć.
Evan se nervozno šetkala gore-dolje po prašnjavom tepihu, ne vadeći cigare iz usta. Njezina pepeljara je sada već bila krcata opušcima koji su stvarali neugodan vonj, ali smo ga zanemarile. Tiho je psovala sve po spisku, pazeći da ne probudi Ameliu koja je već neko vrijeme spavala u naslonjaču. Za to vrijeme, Amanda i ja smo odsutno pregledale modne kataloge i dogovarale se koje ćemo kozmetičke preparate naručiti.
"Za ime Salazara Slytherina, što li više rade?", prosikta Evan odjednom, cokćući jezikom. Oslonila se leđima na zid i povukla dug dim, za smirenje.
"Ma što god da rade, uradili su." Promeškoljila sam se na kitnjastoj stolici, osjetivši kako mi se vrat ukočio od višesatnog sjedenja.
"Imaš pravo." Ne obazirići se na cigaru koja joj je visila iz usta, drsko je prebacila kosu na leđa i odlučnim korakom krenula ka vratima. "Dovući ću ih ovdje ako bude bilo potrebno."
U tom trenutku, Voldemort i Lujiza elegantnim hodom uđoše u sobu. Voldemort je nježno poljubio Lujizino blijedo čelo i nešto joj prošaputao na uho, a potom se okrenuo Evan i fiksirao ju svojim prodornim zjenicama. "Smiri živce, Evangeline."
"Kako si me to nazvao?!", procijedila je kroz zube, spremajući se da eksplodira na spomen svog pravog imena koje je oduvijek mrzila. Prijeteći, stisnula je šaku i mahnula njome kroz zrak, ali tim gestom nije postigla učinak kakav je željela.
Lujiza je iskrivila lice u grimasu, prilazeći joj. Uska crna haljina vukla se po podu za njom, davajući njezinoj visokoj, vitkoj figuri dašak elegancije. "Gle, tek si došla, a već si zadimila cijeli dvorac. Ovo je prebivalište nepušača, a takvo će i ostati." Rekavši to, istrgla joj cigaru iz ruke i s gađenjem ju bacila u prepunu pepeljaru.
Evan si je samo promrmljala nešto u bradu, nešto u čemu sam jasno razaznala ton njezine zabrinutosti.
"Oh. Napokon ste se sjetili sići... " Amelia glasno zijevnu i protrlja svoje snene oči, namještajući se u sjedeći položaj.
Frknula sam. "Da. Baš me zanima što ste dosad radili", nacerila sam se, s dozom ironije koja je preovladala u mom melodičnom glasu kad sam značajno preletjela pogledom preko njihovih lica.
Lujiza je blago porumenila, zagrizavši rub svoje vlažne, krvavocrvene usnice. "Khm.. dakle, što si nam tako važno imala reći?", upitala je zainteresirano i okrenula se ka namrgođenoj Evan, ne obazirući se na moje pitanje.
"I molim te, budi obazriva", javila sam se. "Još jedan šok bi me ubio."
Ignorirala me je. Prekrižila je ruke na grudima i duboko udahnula, dok joj je lice poprimalo neuobičajeni izraz zabrinutosti i ozbiljnosti. "Ne bih to nazvala važnim. Prije bih rekla da imam jako loše vijesti."
Nastavit će se...
P.S. Post posvećen Evan. Come back. :=(
.
Post je objavljen 01.04.2008. u 08:05 sati.