Marketing
Strah....
Borgman je na pretplošloj temi spomenuo strah.
Već smo razgovarali o strahu.... ali on zaslužuje više naše pažnje....
Kad ga prepoznamo postat će manji.... ako mu poklonimo dovoljno pažnje možda se pretvori u nešto pozitivnije.
Neću puno filozofirati.... pročitat ću vam jedno pismo koje sam pronašla na net-u.... a ono će vam ispričati sve ono što vam želim poručiti....
Pismo Katarini
Predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što želim reći tebi odnosi se na sve tvoje vršnjake, zapravo na sve vas koji ćete 2000. godine imati oko 20 godina.
Kad budeš čitala ovo što ti sad pišem, mene vjerojatno više neće biti.
Zato ovo pismo ima i vrijednost testamenta jer mislim da drugi neću pisati zato što ti ne mogu ostaviti ništa osim – sjećanja.
Ne želim te ni savjetovati, ni upozoravati, ni bodriti, niti činiti bilo što slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjećaje, mišljenja i uvjerenja.
Ponavljam, naime, da je sjećanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti.
Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela, i to neovisno o njenoj vrijednosti, što smatram još važnijim.
Tko zna što ćeš ti raditi za dvadeset godina? Tko zna kakva li ćeš biti? Tko zna hoćeš li i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za šalu?
Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine.
Protiv tebe će se udružiti sile, a naročito jedna – strah.
Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveza i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti.
Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i očigledno, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojeg se svatko može primorati da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju.
Strah je najbolji put kojim se svatko može primorati da se odrekne svoje autonomije, neovisnosti i, na kraju, slobode.
Sada se ničega ne plašiš, i to je za mene veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znakove onih strahova koje samo odrasli umiju usaditi u glavu djece.
Volim te promatrati kako sama stječeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, kako pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima.
U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci prava ste utjeha. Dakako, nadam se da će to vječito trajati, da ćeš uvijek biti takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Uspiješ li u tome, imat ćeš, po mome mišljenju, sve uvjete da izabereš pravi put.
Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Jednom prilikom, pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu Mjeseca, objasnila si mi da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si to ti učinila i pokazala si mi kako si to učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno njime tresnula o zemlju. Imala si tada osamnaest mjeseci.
Tvojoj mašti i mašti tvojih vršnjaka nema zapravo granica.
Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svoju svemoć. Vjerujete da možete izmijeniti svijet. Pretjerujete.
Ali odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su “praktični”, “realni”, “konkretni”.
Vidjet ćeš: govorit će ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govorit će ti da je oduvijek bilo siromašnih i bogatih, da je oduvijek bilo bijede, stoga i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit će ti da je svatko tko je pokušao nešto izmijeniti srljao ravno u propast.
Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade.
Ako nešto nije već ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje isto tako.
Ako i nakon dvadeset godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje, kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, osobito položaj ljudi; ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i slugu; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo – utopija.
U tvojoj kući bit će 2000. godine još uvijek, barem se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova.
Bit će tu knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo generacijama što su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali svjedočanstva duge povijesti čiji si i ti dio bila i prije nego što si se rodila.
Tradicija. Po meni ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti.
Ja, opet smatram da vrijednost tradicije nije u tome već u nečem posve drugom: tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna točka da se učini više i bolje, znači drukčije.
Pjesnik i filozof Gibran je rekao: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer.” Mi se, međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret, koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojeg ne možemo izaći, čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drukčije izazivaju – strah.
Eto, ta riječ se opet vraća. Reći će ti da je strah čuvstvo koje obuzima svakoga.
Da, točno je. Ali strah ne uništava svakoga. Tebe neće, na primjer, i ne samo zbog tvojega dječjeg neznanja, već zato što si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad svoje osobe. Oni koji, i kada odrastu ostanu takvi, mnogo su jači od bilo kakvog straha.
To su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i čuvstva koja me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo koje ti ostavljam samo je djelić moga života.
Učini od svoga, razumije se, samo ono što ti sama budeš željela.
(Napisao Marcello Bernardi, talijanski pedijatar i psiholog)
Blago onima koji nakon smrti bližnjih dobiju ovakvo bogatstvo na čuvanje...
DODATAK:
U trenutku kad sam pustila svoju temu... krenula sam švrljati uokolo i vidjela da je u istim trenucima još jedan bloger pustio temu pod istim naslovom. Tema mu je odlična.... pogledajte...
Post je objavljen 31.03.2008. u 23:23 sati.