=>>>JANO
...ljuta sam na sebe...za puno stvari u zadnje vrijeme sam kriva i ne poričem to,jako dobro to znam i želim prestati više radit sranja svima oko sebe...pogotovo ne ljudima koji su to od mene najmanje zaslužili...ja sam grozna "prijateljica" ako me itko tako uopće može nazvati?!?Ne znam,pitam se nakon svega...OPROSTI za sve...te je riječi tako lako izgovorit,ali stvarno to mislim...nisam mu trebala ništa reći,i sad tražim prave riječi za ispričati se,pokušavam smislit neko dobro opravdanje za sve,ali nema opravdanja...za mene nema opravdanja...ovo sad neće promijeniti ništa,pogriješila sam...ovaj put nema onog mog ALI...ne više...nije on vrijedan našeg prijateljstva,ja jesam sve žrvovala za njega i opet bi,ali ovo je jedina stvar koje nije vrijedan...tko je bio uz mene svo ovo vrijeme,uvijek mi sve opraštao,uvijek u svako doba bio tu i nikad mi nije rekao 'zbogom'?Ti,samo ti i nitko drugi...ovo ne govorim tebi,nego samoj sebi ponavljam,jer to je jedino što je ostalo,jedino što me 'držalo' svo ovo vrijeme...a opet sam ja sve živo pokvarila i još uvijek nisam naučila da prave prijatelje možeš imati samo ako si i ti sam prijatelj...očito ne shvačam...izgubila sam puno tog zbog svojih pogrešaka,TEBE NE ŽELIM IZGUBITI...ne želim bez tebe ići dalje,nikada...imaš se pravo ljutiti,moraš se ljutiti,ošamari me,iviči se...ali ne ostavljaj me nikada...znam da puno tog tražim,jer još jednom meni oprostiti nije lako i ne može se sve samo zaboraviti...ne želim da zaboraviš i tako meni olakšavaš...nisam to zaslužila...nisam dovoljno dobra,nisam vrijedna toga da zbog mene nekome bude uništen dan,život ili bilo koja sekunda toga života...život je prekratak za ić u natrag...a ti znaš da puno tog želim popraviti,puno tog što se tiče NAS jer sad cijel svijet uopće nije bitan...neki ljudi nisu vrijedni spomena,ni riječi koje bi se mogle potrošiti na njih,a sad...sad sam ja jedna od tih ljudi...nisam vrijedna spomena,tvoje riječi ni pogleda...
Tek nekoliko iskrenih riječi...
Sve suze jednom nestanu iz očiju,
jednom više neće biti razloga za plakanje,
kad kiša zamagli ulice,
više se nećeš skrivati
i u noći tražiti opravdanje za sve.
Još su godine pred nama,
još nismo izgubile sve,
ti si moja snaga
i vrćaš mi vjeru u svijet.
Snovi se ruše i nestaju tiho,
ostaje kajanje u tišini tvoje sobe,
jednom ćeš prestati graditi zidove
oko sebe,
uspjet ćeš zaboraviti na prošlo vrijeme.
Ti si jaka,ne slamaš se pred svima,
ja srcem čujem tvoje jauke,
znam kad patiš,
vidim ti u očima,
koiko si si sretna kad nekoga voliš.
Postoji onaj netko tko te voli,
postoji neki sretniji svijet,
ja sam tu da te uvjerim
kako je sve o.k...
Teško je biti iskren prema svima,
tebi ne moram lagati
kada izgubim sve,
često griješim,ali trebam te.
Naučile smo živjeti,
naučile da ljudima ne treba vjerovati,
jer imamo jedna drugu,
uz tebe je sve lakše,lakše je izdržati.
Bila sam korak do ludila,
zbog kajanja,
ali ti si mi vratila nadu,
nadu da postoje ljudi koji su sretni
kada sam ja sretna,
ljudi kao što si ti.
Uvjerila si me da život nije ništa drugo
nego igračka u Božjim rukama,
da nismo sami krivi za sve,
da se ponekad uplete i sudbina.
Ja živim po tvojim riječima,
živim kako si me ti naučila,
i znam da ništa nije važno kao ja i ti,
mi ćemo uvijek biti tim.
Uvijek ću ti poželjeti sreću s bilo kim,
koga ti odabereš,
uvijek sam tu kad god se sjetiš,
i znam da ćemo mi u svemu uspjeti.
Hvala za sve,
za to što postojiš...
I znam,kad pogrješim
i kad me svi tjeraju da dotaknem dno,
ti si tu da kažeš mi:
prijateljice to nije to...
Post je objavljen 31.03.2008. u 15:37 sati.