"Ima jedan grad, svakom srcu drag, ima jedan div hrvatski.. Vukovar, Vukovar stoji dok protiču vode Dunavske, Vukovar, gori na braniku Hrvatske.." Zlatni Dukati- Vukovar, Vukovar Veliki pozdrav svima. Evo jučer sam se vratila iz grada heroja, Vukovara. Išla sam s Prihvatilištem za beskučnike, FSR-om i još nas par s Frame. Obišli smo prvo Ilok, pa onda u Vukovar i Borovo Selo, Ovčaru, Memorijalno groblje, vukovarsku bolnicu, išli po centru grada do križa, u Aljmaš, a sutradan smo bili u Đakovu.
A doživljaji s toga hodočašća su jednom riječju- neopisivi. I smatram da svaki Hrvat koji voli svoju domovinu, i sve njene ljepte bi trebao bar jednom posjetiti taj grad, da se vidi što je sve naša zemlja pretrpila, što su sve naši ljudi učinili da bi mi danas slobodno živjeli u njoj, dali su svoje nevine živote i hrabrost ostavili na toj svetoj zemlji........ A sad nešto ukratko o Vukovaru....
Nakon višemjesečnih priprema, 2. svibnja 1991. srpske paravojne postrojbe su ubojstvom dvanaestorice hrvatskih policajaca bez razloga u Borovu Selu započele oružanu agresiju Srbije na područje vukovarske općine. Zbog vojnih i političkih razloga, srpski je osvajački pohod imao usporen tijek, pa je Srbija nekoliko sljedećih mjeseci rata zauzimala nezaštićena sela vukovarske općine. Slijedeći ratni cilj trebao je biti grad Vukovar na Dunavu (44.000 st., 1991.). Organizaciju obrane Vukovara vodili su Tomislav Merčep (do početka bitke) te Blago Zadro. Bitka za Vukovar započela je 25. kolovoza 1991., kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko-pješački napad koji nakon nekoliko dana teških borbi, na iznenađenje napadača, branitelji odbijaju. Prema svjedočenjima vukovarskih stanovnika, sva smišljenost i dubina zla koja stoji iza srpskih napada na Vukovar (kao i mjerilo srpske nelojalnosti i izdaje) se vidi i po tome što je napad smišljeno započeo
nakon što su se hrvatska djeca vratila sa školskih ekskurzija u Vukovar. Istovremeno, sva srpska djeca su preseljena iz grada tako da u toj neravnopravnoj borbi, izgine što više hrvatske djece, a bez ikakvog rizika za stradanjem srpske. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao je do 20. rujna. U tih sedam dana do tada najžešćih borbi u Domovinskom ratu, branitelji Vukovara uništili su oko 60 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je «grobljem tenkova». 95% grada Vukovara je bilo uništeno, što sve govori. No ipak grad se odupirao neprijatelju 86 dana. Stravično je to što je najvište stradalih bilo civila, žene, djece i najviše ranjenika jer se bez imalo ljudskosti išlo napadat vukovarsku bolnicu i njene bolesnike što ćete vidjeti na slide show-u. Kako opisati taj osjećaj kada šetaš tim ulicama Vukovara i svako malo vidiš kuću razrušenu ili «izbušenu» od temelja do krova, kada vidiš naše zakonom zaštićene zgrade, našu baštinu svu razorenu punu ogromnih rupa od raznih bombi i granata. I onda kad još znaš da nitko za to nije odgovoran, nitko za to još i dan danas nije na sud išao da mu se sudi za takvo neljudsko ponašanje. Nego naše ljude i generale spremaju u zatvore, pa im sude po 4 godine i izriču osude da su oni ubijali svoj narod, dok se ti pravi krivci skrivaju preko granice ili su spremljeni u zatvor na samo 5 godina kazne za taj veliki zločin u kojem su oni poubijali ogorman broj nevinih ljudi . A svi znamo tko je kriv za sve to, samo se šuti. Jer smo mi takvi da bi i vragu dušu prodali za bilo što, pa čak i ono sveto, naše najdraže i svoju zemlju. A sve se to zapitate kad odete u taj grad i kad obiđete i Ovčaru i Memorijalno gorblje hrvatskih branitelja i vukovarsku bolnicu i vidite barem taj dio, te strašne slike stradanja. Baš je bila jedna scena, kada smo išli vidjeti bolnicu i sobe u kojima su bili ranjenici, također je tu bila i jedna obitelj koja je u razgledavanje sa sobom povela dvoje male dječice od nekih 5 godina. I malog dječaka tata nosi i u jednom trenutku dječak je počeo plakati i rekao tati: « Tata, bojim se, ajmo ća! » Malog dječaka je bilo strah od same prazne prostorije, a tek kako je bilo tim ljudima koji su se nalazili u jednoj sobi sa 36 ležaja i to ne krevet na 2 kata, nego na 3, u tako malom i zbijenom prostoru su ležali u ranama. Prestravičan prizor, kad je malog dječaka prošla jeza koji još ne shvaća što se sve dogodilo, a kako li ne će odraslog čovjeka.
A ljudi imaju tolike predrasude prema Vukovarcima koji su bili prognani da ih nisu prihvačali u gradovima u kojima su oni tražili pomoć, nego su ih slali od prihvatilišta do prihvatilišta, od hotela do hotela, bilo im je teže za nać posao i djeci u školi. Čemu sve to?? Pa što nismo mi svi jedan narod- Hrvati?? Bilo da si iz Rijeke, Vukovara, Splita ili Zagreba. Svi se ti gradovi nalaze u istoj državi. Čemu ta mržnja i distanca prema njima. Oni su pretrpili sve i svašta i umjesto da im se bila pružila pomoć, ljudi iz tih gradova kao da su se ogradili od njih-a njima je bila potrebna samo pomoć. To me je jako začudilo, ali i rastužilo...
I kao što Thompson pjeva:« Kada vidiš kamen na kojemu piše, da je ratnik pao i nema ga više. Nemoj samo proći k'o da ne postoji, tu su hrabro pali prijatelji moji.... Branili su zemlju,i rame uz rame k'o ratnici svjetla stali protiv tame. Zato zora sviće, zato dan se budi, hvala im na svemu, slobodni smo ljudi.» Pa barem navečer prije spavanja da se pomolite za te hrabre ljude koji su svoje živote dali za nas da mi danas živimo u svojoj zemlji slobodni.....
Post je objavljen 31.03.2008. u 14:51 sati.