Marketing
Dokle seže ljudska (ne)humanost?
Na početku današnjeg posta, prvo bi se zahvalili svima Vama koji ste potpisali on-line peticiju koju je pokrenula Udruga obitelji osoba stradalih u prometu kao i na Vašim komentarima u vezi izmjene Zakona o prometnim prekršajima na cesti. Oni koji ne znaju o čemu se radi mogu pročitati OVDJE. Valja napomenuti da on-line peticija traje i dalje pa svi koji nisu potpisali mogu to učiniti i dalje. Također se zahvaljujemo uredništvu bloga, što je post o peticiji stavio na naslovnicu bloga.
Današnji naš post govori o ljudskoj (ne) humanosti, o dobroj i lošoj strani naših dragih sugrađana. Naravno počet ćemo o onoj lošijoj strani.
Subota. Konačno lijep dan. Kako bi iskoristili lijepo subotnje prijepodne, tata Tomislav odlučio se prošetati sa malom princezom a ujedno smo ostavili mamu Jasminu da u miru napravi ručak. Ne moramo Vam ni spominjati koliko se Anja veselila šetnji.
I tako, spremimo mi malu princezu u kolica i polako s noge na nogu tata i Anja u šetnju.
Polako ali sigurno stigli mi do Avenije Dubrave. Kako bi prošli cestu naravno otišli mi do pješačkog prijelaza. Kad tamo prvi šok. Trebalo je dobrih pet minuta čekati kad se jedna gospođa smilovala i zaustavila sa svojim vozilom te nas uljudno propustila.
I prođemo mi tako i nakon nekoliko minuta dolazimo na raskršće sa Av. Dubrava i Grižanskom ulicom. Čekamo da se upali zeleno za pješake pa da prijeđemo ulicu.
I upali se zeleno svjetlo i krenemo mi kad najedanput umalo da nas pokupi opel kadet.
Došao je sa takvom brzinom i očito je uletio na crveno da se nije mogao zaustaviti, i da nismo stali zgazio bi nas ko mrave. Naravno da nismo vidjeli tko je vozio jer se to dogodilo takvom brzinom. Ljudi oko nas koji su isto prolazili pješački prijelaz samo su vrtjeli glavom u nevjerici kako su u tren oka mogli nastradati radi eto neopreznog vozača.
I mislimo si ajde valjda je današnja kvota ispunjena kad ono grdo smo se prevarili.
Sjedimo Anja i ja (tata Tomislav) na terasi pored placa i polako pijuckamo. Anja svoj sokić a ja kavicu. U jednom trenutku spazim naslov Makro-mikro (prodaja kompjuterske opreme) i mislim si pa kad sam već tu mogao bi kupiti tintu za printer, no malo sam se dvoumio jer se trgovina nalazi na platou nasuprot placa (oni koji su iz Dubrave sigurno znaju o čemu pričamo) ia do platoa se dolazi preko 10-15-stepenica. Ma mislim si ja idemo, valjda će se naći koja dobra duša pa će mi pomoć prenjeti kolica preko tih stepenica.
Došavši do stepenica krenem ja polako stepenicu po stepenicu ali od toliko ljudi koji prolaze tuda nitko da bi se ponudio da mi pomogne i ne samo da mi nisu pomogli već su me skoro i srušili koliko im se je „žurilo“. Došavši do vrha platoa mislio sam si u sebi pa zar nema ni jedne dobre duše da ti pomogne? Pa kaj ne vide invalidska kolica i u njima dijete s posebnim potrebama? Srećom natrag nisam morao prolaziti tu torturu jer sam otišao iza zgrade i spustio se rampom kud prolaze vozila. No ni tu nije bio kraj. Vračajući se kući iz šetnje ponovo smo skoro na pješačkom ostali zalijepljeni na asvalt. Naime, dok nas je sjedne strane uljudno vozač propustio, s druge strane nailazilo je vozilo ZET-a (autobus) koji nije mario što smo se mi već nalazili na polovici pješačkog već je projurio kraj nas kao da nas nema.
I nakon svega se čovjek zapita: „pa stvarno dokle seže ljudska humanost?“ a u šetnji smo bili niti nepuna dva sata.
No ipak nam se malo vratio osmjeh na lice u nedjelju.
Nedjelja. Opet lijep i sunčan dan. Već smo ujutro isplanirali da ćemo danas imati ranije ručak pa ćemo u šetnju na jezero Bundek. Kako je bio prekrasan dan, očekivali smo veliku gužvu na parkingu a i pretpostavljali smo da ćemo i teško naći slobodna parking mjesta predviđenom za invalide. No iako je bila gužva uspjeli smo se ugurati na jedno od dva preostala slobodna mjesta predviđena za invalide. I kao tati Tomislavu nije „vrag“ dao mira, obiđe sva vozila i gle čuda, sva vozila koja su bila parkirana na mjestima predviđenom za invalide bila su uredno obilježena sa invalidnim znakom. Ma uopće nije bitno tko ih vozi i tko je možda izašao is tih vozila, jer i to je već neki pomak da se nije parkiralo nijedno vozilo koje nije imalo znak pristupačnosti. Eto i čuda se događaju zar ne?
Ovaj tjedan nam je pun obaveza a i nije nešto dobro počeo. Anja je sinoć zakurila 39,1 nakupilo joj se opet dosta šlajma i imala je pojačane epi napadaje.
Cijela noć nam je bila isprekidana. Nismo uopće dobro spavali pogotovo mama Jasmina koja je malo malo provjeravala princezu. Vidjet ćemo kako će se stvari dalje danas odvijati. Jedno je sigurno da danas Anja ne ide u vrtić. Samo da opet ne završi u bolnici.
No bilo kako bilo, javit ćemo Vam kakva je zdravstvena situacija sa malom princezom.
Vama dragi naši dobri ljudi želimo da Vam ovaj novi radni tjedan prođe u što manjem stresu i ako ste u mogućnosti učinite bar jedno humano djelo ovaj tjedan i vidjet će te kao će te se bolje osjećati.
Velike pozdrave 
šalje Vam neumorni trio!
on-line peticija
Post je objavljen 31.03.2008. u 15:12 sati.