Pavel, (danas aktuelna molitva):
Gospodine, zaštiti nas od zloga, koji ustraje u
nagovorima da prihvaćamo odgovore na sva
znanstvena pitanja, tako da se sve znanstvene
teorije danas serviraju čovjeku kao istine, a on
ih svojim konzumizmom prihvaća kao činjenice.
Gospode, ti si sva bića, sve vrste stvorio onakvim
kakve jesu, i oduvijek su takve bile, tvoje stvaranje
je čin tvoje volje i tebi pripada sva čast i slava.
U životnom tijeku, čak i zvijezde se rađaju i umiru
prema tvom planu. Svakom čovjeku kad se rodi,
usađuješ život sa planom da dođe k tebi, slobodan
da to sam odluči. Očekuješ od nas Gospodine, sa
ljubavlju da ti iskažemo zahvalnost za život i sve što
nam daješ. Očekuješ Isuse, da shvatimo svoje mjesto
u ovom životu kako bi postali sretni, postajući i ostajući
s tobom jedno. Došao si u ovaj svijet Kriste, da dođeš
u naš život, ali, mnogi nisu razumjeli slobodu, nisu
primili tvoju ljubav, ili je to za njih bilo prekasno...
Klara, (čita Annetino pismo):
Nemoj više moliti za mene! Ja sam izgubljena, prokleta.
Ako te o tome potanko izvješćujem, nemoj misliti da to
činim iz prijateljstva. Mi ovdje nikoga više ne volimo. Ja
ovo činim pod pritiskom neizrecive moći. Uistinu, ja bih
te najradije ovdje vidjela, gdje mi je suđeno biti cijelu
vječnost. Ne čudi se toj mojoj želji. Mi prokletnici svi tako
mislimo. Naša je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj
način otvaram oči, ja to ne činim sa dobrom nakanom.
Sjećaš li se kad smo se upoznale prije četiri godine?.
Imala si tada 23 godine i već si radila šest mjeseci, kada
sam ja došla. Izvlačila si me iz nekih neprijatnosti. Iako si
i sama bila početnik, davala si mi korisne savjete. Ali što
znači "dobar"? Hvalila sam tvoju veliku "ljubav prema
bližnjemu". Moja ti je mladost poznata. Prema planu mojih
roditelja, ja se nisam smjela roditi. Za njih je to bila prava
nesreća. O, da se bar nikada nisam rodila. O, kad bi sada
mogla sve uništiti i tako umaći ovim mukama. Nikakav
užitak ne bi se mogao usporediti sa užitkom nepostojanja.
Ali ja moram biti, moram živjeti. Biti onakva kakvu sam
samu sebe stvorila: biće s promašenim ciljem života.
Moj otac i majka upoznali su se na nekoj igranci i nakon
šest mjeseci vjenčali.Oni su napustili selo i otišli u grad.
Tako su izgubili svaku vezu sa Crkvom i zavoljeli su svijet
koji je daleko od vjere. Tako im je bilo bolje, mislili su. Moja
majka išla je koji put nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije
učila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nam
nije išlo loše. Riječi: molitva, misa, Crkva, blagoslovljena
voda, pišem s neizrecivim prezirom. Uopće - mrzim sve,
sve ljude, posebice one koji odlaze u crkvu. Se je to za
nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi svako
sjećanje na nešto lijepo što smo u životu doživjeli - sve je
to za nas plamen koji sažiže. Sve nas sjeća milosti koju
smo otklonili i prezreli. To nas proždire. Mi ne jedemo,
mi ne spavamo, mi ne hodamo. Duševno prikovani,
slušamo plač i škripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj
patnji. Čuješ li? Mi ovdje pijemo mržnju kao vodu. Mrzimo
svakoga, najviše Boga. To ti moram protumačiti...
Post je objavljen 30.03.2008. u 23:27 sati.