otkrila sam da mi je srce poput crnoga kristala... krhko, hladno i prazno, a usput i crno... osjecam se kako da nema nikoga pored mene... pa kada se zamislim malo bolje i nema nikoga... osjecam se kao da umirem...
neznam iz dana u dan sve mi je gore... voljela bih otici spavati i probuditi se nakon nekih 1000 godina... ili jendostavno biti netko drugi...
voljela bih nestati...
ili da mi netko vrati srce nazad ili ga jednostavno baci da se razbije i onako mi više ne treba...
doista pokusavam ne biti pakleno sama, ali nisam ja kriva tome...
trudim se... jedino mi moja gitara je najdraze drustvo... kada se osjecam u kurcu samo sviram... i kada nikoga nema da slusa moje rijeci sviram gitaru i osjecam se neako zasticeno.... pa sto je toliko krivo s menom...
svaki se dan pitam i trudim se mjenjati, i promijenila sam se, te i dalje ne mogu vjerovati da nakon svega opet ostajem pakleno sama....
ne shvaćam zasto...
ili da odustanem od toga da shvatim zasto sam sama i da krenem dalje bez obzira na sve, sama sam se i rodila!!
jednom mi je netko rerkao da me masa ljiudi voli ali da ja to samo ne vidim, a ja sam na to odgovorila da ne sere jer meni skoro nista ne promakne sto je i istina....
ali ja sam jedna od onih osoba koje se boje samoće... koje se boje biti same!
a neznaju kako to izbjeci... ili se mozda samo osjecam sama zbog toga sto sam cesto u depresiji i sto nikome nista ne govorim... e pa ne bih znala odgovor... ma moj zivort je moj vlastiti pakao...
tako da sam nedavno shvatila da ne trebamo vjerovati u nadnaravne patnje kada ih i na zemlji ima previse....
Post je objavljen 30.03.2008. u 19:11 sati.