život mi se mijenja. poput oblaka koji mijenja oblike nošen vjetrom.
ponekad su promjene toliko velike, toliko snažne da se pitam kako svijet nije stao, kako Sava i dalje teće, kako auti voze, kako ljudi prolaze pokraj mene i ne vide... kako se sve vani nastavilo kao da se ništa ne dešava? kako?
smiješna misao, i samoj sebi se nasmijem. i onda se pitam šta se sve dešava ljudima oko mene. možda je još netko u stanju odgođenog šoka, možda se još netko pita kako se sve nije zaustavilo kao u filmovima, kako ništa nije u slow motion-u...
sve se samo nastavlja. izađeš na ulicu, pogledaš u nebo (opet je oblačno, osjeća se miris kiše) i kreneš pitajući se kako hodaš nakon svega, a u tebi se miješaju nevjerica, sreća, uzbuđenje i šok. gledaš ljude, u prolazu, u tramvaju (smrknuta lica) i gledaš kako svijet, veliki svijet samo teće dalje, samo ide dalje ubrzano i ne staje. ne staje za nikoga, kao u filmovima.
no to ništa ne mijenja. promjene stižu, nezaustavljivo. ne pita se čovjeka je li spreman (jer nikad nije).
i tako nastavljam hodati, hvatati ritam. ne stignem razmišljati kako će sve ići dalje jer očito stvari ne ispadnu onako kako planiram. i neka bude tako. neka me čeka još iznenađenja.
ponekad me treba podsjetiti da sam živa.
Post je objavljen 30.03.2008. u 18:57 sati.